Doručak je bio poseban kao i večera, jer to je, valjda, ovdje
tako. Zajedničko fotografiranje, a onda rastanak. Valjda će od sada biti
lakše, nema više rastanaka.
Krenuli smo u 8 i 15, prema
Virovitici, Suhopolju, pa onda prema sjeveroistoku, odnosno Donjem
Miholjcu. Vrijeme je ugodno za vožnju, oko 11* C, kiša pada diljem Ljepe
naše, ali nas zaobilazi. Kada malo razmislim, to je i u redu, pa mi
vijemo Hrvatsku zastavu, ovo je naša zemlja i ako nas se negdje treba
poštedjeti onda je to ovdje.
Tijekom jučerašnje vožnje pozdravljalo
nas je mnogo vozača kamiona, danas smo konačno shvatili i zašto, naime
mnoge radijske postaje objavile su vijest o našem polasku, tako da nas
vozači prepoznaju i eto podrška ne izostaje.Cijene našu odvažnost, a
kako ona dolazi od ljudi koji znaju što znači putovati, to vrijedi
više.
U Donjem Miholjcu posjećujemo obitelj Menges, to je naime
obitelj moje sestrične Snježane (koji su inače vukovarci), ali eto silom
prilika sada su postali građani Donjeg Miholjca. Lijepa kuća,
nije niti čudo, oni su oduvijek bili vrijedni ljudi. Vesele se što smo
ih posjetili, žele nas ugostiti, ali naš plan je drugačiji, nema smisla
da ga mjenjamo već drugi dan puta, zahvaljujemo se i krećemo dalje. Ipak
, prikolica je teža za litru „Vilijamovke“ i nekoliko pari suhih
kobacica. To se ne odbija.
Putujemo dalje prema Belišću, gdje
prelazimo Dravu. Cesta dalje vijuga kroz šumu, pa dalje velikim
ravnicama prema Bilju.
Nekoliko kilometara prije Bilja, nešto prije Darde,
smiješna situacija , krenuli smo preko „pola svijeta“, a sada ne znamo
na kojoj se cesti nalazimo i kuda ustvari vozimo. Samo da za ovo nitko
ne sazna, razmišljamo glasno i uz pomoć mještana otkrivamo da se
nalazimo na potpuno novoj cesti, koja je na neki način obilaznica
oko Bilja i ako na njoj ostanemo, u Bilje nećemo stići, već će nam
se Osijek ukazati. Nakon malo „rime“,hvatamo konce, te skrećemo na
makadam kojim izbijamo na „staru“ cestu za Bilje.
Zadovoljstvo što
smo na pravom putu, prekinuto je kada smo ugledali dvoijcu muškaraca
koje je u mraku osvjetljavalo svijetlo na benzinskoj postaji, Saša i
Šime. Naši veliki prijatelji, htjeli su nam prirediti iznenađenje i
ispratiti nas sa samog istoka Hrvatske, a kako su znali da nam je zadnje
noćenje u Bilju, te znali i pravac iz kojega dolazimo, naravno i
mjesto gdje će nas ugostili naši prijatelji iz Pansiona „Crvendać“, nije
nas bilo teško presresti.
Pansion Crvendać dio je Turističke
zajednice koja ovdje u Kopačkom ritu grabi velikim koracima, kako bi
pokazala jedinstvene prirodne ljepote ovoga kraja, a djeluju i u već
poznatom BIKE-BAD programu preko Udruge „Bicikl“ iz Zagreba.
Saša i
Šime dugo znaju za sve naše planove, znali su gdje ćemo noćiti
drugo veče, znali su iz kog pravca dolazimo, ali nikako nisu smjeli
saznati da smo se mi i prije izlaska iz Hrvatske ustvari- IZGUBILI!
Naravno,
šala je da smo se njih „prestrašili“ (makar, ovaj je prvi novinar, a
vijest da su se „svjetski“ putnici izgubili već između Drave i Dunava,
ipak je VIJEST), našoj sreći kada smo ih ugledali nije bilo kraja. Dečki
su dojurili iz Zagreba, kako bi nas počastili večerom u Sašinom
omiljenom restoranu „Zelena žaba“ u Kopačevu.
Riblja čorba
(fiš-paprikaš), pa onda smuđ na nekoliko načina, o vinu bolje i ne
pričati, jer sve je bilo kao bajka, ali samo ako će šutit............
....po pedali...
TRP 163, 61 km
STP
7h 31 min
AVS 21,75 km/h