Crvendać, lijepo ime, posebno mjesto za provesti zadnju noć u Hrvatskoj, koja je bila kratka ali slatka. Nismo se naspavali, Marko posebno, a što se mene tiče ja sam se uspio odmoriti ali sam pomalo napet. Naravno nepotrebno jer jutro je prekrasno iako su samo 3*C, ali sunce kaže, biti će lijep i sunčan dan.Tako je i bilo, nakon doručka i pozdrava s našim domaćinima u Crvendaću, krećemo na jug prema Osijeku.
U Erdutu stajemo u zadnjoj birtiji prije granice, u kojoj nas sa simpatijama ugošćuju mještani koji se spremaju za proslavu krštenja maloga Svena. Nismo se zadržavali dugo, jer ispred nas je danas veliki put, a nismo sigurni niti koliko nam je vremena potrebno za ulazak u Srbiju.
Na našem graničnom prijelazu, strka veselih carinika , možda na neki način i ponos što prelazimo upravo na „njihovom“ graničnom prijelazu, slikamo se i uz zaista iskrene želje da ostvarimo naš cilj napuštamo Hrvatsku.
Prije ulaska u Srbiju skidamo s prikolice Hrvatsku zastavu. Nerado to činim, više zbog mnogih dobronamjernih ljudi kojima sam obećao da ću to učiniti(po njihovom to je izbjegavanje nepotrebnih sukoba sa onima koji traže razlog za sukob), možda su i u pravu, no ja sam uvjeren da bi zastava bila razlog više da ih učinim još tišim i potaknem na razmišljanje.
Sponzorske jakne i majice nosimo i dalje, bez obzira na oznake i tvrtke koje asociraju na Hrvatsku.
Srpski carinici nas također prepoznaju (izgleda da čitaju naše novine), suzdržani su, ne pregledavaju nam torbe, raspituju se više onako da nešto pitaju, ipak na kraju:“Prijatno i lepo se provedite!“
Nakon ulaska u Srbiju primjećuje se razlika. Iako je Vojvodina možda i najbogatiji dio Srbije ceste su loše. Naravno ima i dobrih dijelova, ali to se ne može usporediti niti sa našim cestama. Osim  toga i briga za okoliš ovdje nije baš prva točka dnevnog reda, no privikavamo se. Ipak, ima u Srbiji i nešto dobro, a to je hrana i cijene. Hrana je jeftinija nego kod nas a gastronomija (barem onoj koja je nama važna u ovom trenutku a to je malo više ukusnih proteina), nas prati na svakom koraku.
Nakon pedesetak kilometra, po prvi puta smo u kontaktu sa mojim dobrim prijateljem Žikom, koji inače živi u Beogradu, o našem putovanju zna mnogo, biti ćemo u vezi cijelim našim putovanjem, a ovdje u Srbiji on je naša glavna logistika.
Javlja nam dobru vijest, da je organizirao noćenje u hotelu „Bela lađa“ u Bečeju i da dolazi tamo kako bi nas ispratio, jer ovo je još uvijek sam početak našeg  puta.
Prema Bečeju, prolazimo kroz Odžačke i Kulu. Vozili smo dobro, iako nam se vožnja malo odužila, naime danas treći dan za redom kako vozimo preko 150 kilometara, iako nas je Žiko uvjeravao da je to puno kraći put. Naravno nije problem razdaljina, moje karte su pokazivale realnu razdaljinu, ali kako ne bi upropastili i Žikin trud mi smo se potrudili i u Bečej stigli oko 20 sati (naravno zezanja je bilo odmah na pretek, Marko je odmah savjetovao Žiki da baci te mape koje ima, jer to su sigurno JNA karte, a onda nije niti čudo da su glatko izgubili- rat)
U hotelu Bela lađa, doček je impresivan. Otvorili su nam velika ulazna vrata kako bi biciklima mogli ući u hotel. Svi se žele slikati s nama, uključujući i dva policajca. Bicikli i mi ispred recepcije, slike za pamćenje. Žiko i Dean (Žikin sin) počastili su nas i smještajem i večerom. Hrana je bila posebno dobra. Hvala im na svemu!

...po pedali...
TRP   148,97 km
STP    6h 57min
AVS    21,74km/h