Danas ne ponavljamo grešku od jučer i danas krećemo nešto ranije,
već oko 8 i 20. Nije to onako rano kako bih ja želio, ali okolnosti su
takve. Doručkovali smo u Crvenom cvetu, iako nije bilo gužve, ovdje u
Srbiji sve je malo usporeno. Otprilike sve podsjeća na onaj stari vic ,
kada gost u Srbiji naruči kavu, pa mu konobar donese „tursku“, gost će
na to, ali ja sam želio „espresso“, konobar odgovara:“Eeee, burazer ne
može BRŽE!“
Narednih
šezdesetak kilometara do Vršca prošlo je vrlo brzo. Zaustavili smo se u
mjestu Hajdučica, u manastiru svetih arhanđela Mihaila i Gavrila.
Obišli smo manastir i bili zaista ljepo ugošćeni. Ugostila nas je sestra
Angelina, koja nam je svakome dala po jabuku , a bili smo počašćeni i
sokom.
Dolazimo u Vršac, zaustavljamo se u restoranu „Leskovčanin“,
razlog je svakako „Leskovački voz“, jer upravo o takvoj
proteinskoj injekciji, sanjamo od kada smo ušli u Srbiju.
Upravo kada smo „dokrajčili i zadnji
vagon“, pronalazi nas novinar, lokalnih novina „Vršačke kule“,
Goran Tadić.
Razgovaramo o mnogo čemu, naravno prvo o našem putovanju
koje je njemu vrlo interesantno, a kasnije i o jednoj ružnoj epizodi,
kada je taj novinar Goran dobio silnih batina u našem Zagrebu.
Krenuo kao izvjestitelj na košarkašku utakmicu Zagreb – Hemofarm, a isti
taj dan u Zagrebu je igrana još jedna utakmica (zaboravio sam koji
sport, ali igrali su naravno srpski i hrvatski klubovi, a susret je bio u
Domu sportova). Uglavnom neki luđaci izvukli su ih negdje na Savici iz
automobila i gadno prebili. Goran je nekoliko dana proveo u
Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj.
Sramio sam se zbog tih
„nepoznatih“ počinitelja.
Jest da se u Hrvatskoj događalo ono što se
DOGAĐALO, jest i da smo bili jadni kada se to događalo, ali jest i da
smo bili ljuti i opasni, i to pokazali kada je trebalo.
Danas treba
biti ponosan na to vrijeme „PONOSA I SLAVE“, ali i dovoljno pametan, pa
shvatiti da nam „NAŠE“ nitko oduzeti ne može, a posebno ne onaj tko je
osobnim automobilom, legalno prelazi državnu granicu i dolazi
pogledati košarkašku (ili bilo koju drugu) utakmicu.
U mjestu
Plandište, razgovarali smo s mještanima, koji nam potvrđuju priču našeg
Žike, kako bi bilo šteta prijeći u Rumunjsku već sada kod Bele crkve,
nego kako treba nastaviti dalje do Banatske Palanke, gdje skelom
možemo prijeći Dunav (koji je tamo širok gotovo 3 kilometra), a dalje
nastaviti desnom stranom Dunava prema Đerdapu.
Tako je i bilo. Nakon
prelaska Dunava vozimo se do mjesta Veliko Gradište u koje dolazimo
ponovo po mraku (prošlo je već 20 sati), ne toliko umorni od vožnje
koliko ljuti, jer nas je kišica smočila u zadnjih pola sata vožnje.
Odsjedamo
na Srebrnom jezeru u pansionu Dunavski cvet.
....po pedali....
TRP 127,78 km
STP
6h 32 min
AVS 19,85 km/h