Jutro u Velikm Gadištu. Neobjašnjivo depresivno jutro. Probudio sam se
vrlo rano, no ustao sam ipak tek oko šest sati. Oblačno vrijeme ali kiše
nema. Probudio sam mrzovoljnog gazdu, a onda sam izvezao bicikle iz
garaže. Oko sedam sati počela je kiša. Taj trenutak napravo je od mene
još tužnijeg čovjeka. Depresivno na kvadrat. Moram početi voditi računa o
svom mentalnom sklopu, jer takve stvari ne bi smjele utjecati na moj
duh. Ovo je dugačak put i jedna obične kiša, odnosno dani bez prijeđenih
kilometara, trebaju biti trenutak odmora a ne neke paranoje.
Razvor s
prijateljem u ovakvim trenutcima prava je pomoć. Čuo sam se sa Sašom.
On
je osjetio da sam nervozan i pokšao me razveseliti. Uspio je.
Otišao
sam do mistera Mrzovoljnog, kojega sam zamolio za doručak, iako iz
nekog razloga nemamo dovoljno dinara. Omlet, čaj i ponovo sam se vratio u
život. Mrzovoljni se također malo smekšao i odobrovoljio, platio sam mu
Eurima.
Oko 10 sati, kiša prestaje.
Marko, krećemo!
Nije bio
iznenađen već je speman čekao polazak koji je ipak bio na silu ali
ukoliko danas napravimo i pola od zacrtanih 100 kilometara dan neće biti
neuspješan.
Zove nas i Žiko iz Beograda, te javlja kako imamo
organiziran smještaj na Đerdapu ali do Kladova je 130 kilometara.
Mislim da je ta opcija teško izvediva, no za sada ju ne odbijam ali
razgovaramo i o nekoj pričuvnoj varijanti.
Prva
promjena rute, već samo par dana nakon Zagreba, pokazuje se kao
odlična odluka. To možda ne bi trebala biti praksa ali budu li nam
sugovornici ulijevali povjerenje (ovaj puta, ipak je prevagnuo Žiko),
mislim da su moguće i takve opcije.
Vozimo se uz Dunav i uživamo u
prekrasnom pogledu na veliku rijeku.
Nisam navikao na velike rijeke,
iako sam prešao do sada biciklom mnoge, Elbu, Vltavu,Themsu, Senu .
Zanimanje
–ribar, ovdje na Dunavu u početku mi je bilo teško prihvatljivo. Jučer,
prije nego što smo se prevezli skelom preko Dunava, razgovarao sam sa
Ilijom koji je sebe nazvao ribarom. Meni je to bilo onako malo čudno,
uvijek sam uz riječ rijeka povezivao riječ ribič, nikako ribar. No, od
danas, to se mijenja, sada rijeku doživljavam na drugačiji način.
Na
dijelu ceste od Golupca do Donjeg Milanovca ima 15 tunela, a cesta je
krivudava i prati Dunav na samo nekoliko metara.Marko i ja, svakih
nekoliko minuta spominjemo staog ribara Iliju i negove savjete:“Pazite
se deco, na toj cesti mnogo je kamoiona, a kako seku krivine...!“
Pola
je svakako bilo točno (krivine), ali od kamiona ništa, što samo još
više pojačava osjećaj uživanja u vožnji, na koncu vozimo se Nacionalnim
parkom Đerdap, nije potrebno više spominati kako je priroda kroz koju se
vozimo , posebna.
U Golupcu susrećemo čudan konvoj. Nekoliko
kamiona, pa onda još nekoliko kombija francuskih registarskih pločica,
na kojima se nalaze ucrtane velike mape poznate i nama. Naime mape
pokrivaju put od Pariza do Pekinga, a na vozilima uočavamo i mnogo
bicikala, te natpis Velo-France Paris-Peking.
Pozdravljamo se sa
dijelom ekipe iz kamiona, koji ne kriju oduševljenje što smo se sreli.
Počašćeni smo francuskom pivom, uz koje smo se predstavili jedni drugima
a onda je uslijedila izmjena suvenira. Mi smo njima poklonili značkice
HOO-a a oni nama, što drugo, nego mali Eiffelov toranj.
Problem
francuskih ekipa uvijek je isti, a to je engleski jezik. oj je očajan ,
ali njihov...
Ipak,
kada ljudi žele uspostaviti kontakt onda ništa nije važno.Uglavnom su
to stariji ljudi koji su samo pratnja, jedan je čovjek nešto mlađi i
pomalo natuca engleski. Saznajemo da su oni pratnja velikoj grupi
biciklista, no gdje su biciklisti za sada ostaje nepoznanica. Bicikli,
njih 59 , koji se nalaze na kamionima, poklanja njihova Biciklistička
federacija, djeci po školama na putu.Vođa ekspedicije (takva mu je
naime titula na vizitkarti), ipak nam nije uspio objasnti sve o
njihovoj ekspediciji, ali nešto smo saznali. Njihova ruta slična je
našoj do Volgograda. Mi ćemo dalje na sjever prema Uralu a oni na istok u
Kazahstan pa većim dijelom Kine a mi žellimo do Mongolije, što nije dio
njihova puta.
Rastajemo se od francuske ekipe, nažalost nismo
uspijeli vidjeti niti jednog biciklista, ali mnogo je kilometara ispred
nas, možda će biti još prilike.
Danas
je naš cilj Donji Milanovac. Žiko se u međuvremenu potrudio i našao nam
novi smještaj kod obitelji Gajanović. Sa Gajanovićima smo se našli na
ulazu Milanovac. Njihova kuća nalazi se na vrhu brda iznad grada.
Krenuli smo u uspon, ali na samom početu brda pada mi lanac, teško je sa
prikolicom ponovo krenuti, pa vežem bickl za vlasnikovu Toyotu i evo me
za dvije minute na vhu.Ovo šlepanje uštedjalo mi je nekoliko kalorija,
ali bilo je jedno od opasnijih iskustava.
Večer povodimo s
domaćinima, služimo se internetom. Vjerovali ili ne , postoje ljudi koje
ja podučavam informatici.
.....po pedali....
TRP
84,90 km
STP 4h 22min
AVS 19,99km/h