Noć kod obitelji
Gajanović prošla ja za mene uglavnom u
vrpoljenju na nekakvom bračnom krevetu, ali nedovoljno dugačkom. Kuća je
za njihove uvjete prilično raskošna (gospodin Gajanović je, dok je bio
mlađi i zdraviji, izleda bio vrijedan čovjek). Imaju i kafić na ulazu u
grad, gdje smo još jednom popili kavu i rakiju prije odlaska
(stomaklija). Poslije toga još jedan "specijalitet" - predlažu nam jelo
burek-pica, rade je navodno samo ovdje u pekarama. Ipak na kraju jedemo
običan burek i jogurt da spasimo stvar.
Do rumunjske granice
nastavljamo 60 kilometara kroz Nacionalni park Đerdap. Pretkraj nešto
uspona, ali bilo je sve u redu jer je kraj zaista predivan. Još nekoliko
tunela i na kraju uklesana velika glava kralja
Decebala u
stijeni na rumunjskoj strani Dunava. Dolazimo do đerdapske brane,
slikamo iz daljine i to je sreća jer kada smo joj prišli (brana je i
granični prijelaz), fotoopremu nismo smjeli upotrebljavati. Elektranu
nismo obilazili iz istog razloga. Trošimo zadnje dinare u kiosku na
samoj granici za pljeskavice i "vešalice".
Prelazimo
branu. Na granici nekoliko automobila, neka užurbanost kad su vidjeli
nas dvojicu, gledaju nas u čudu. Prilaze i raspituju se gdje su ostali. U
prvi tren ne razumijemo, ali kasnije shvaćamo da oni ustvari čekaju
veliku grupu biciklista za prelazak u Rumunjsku (to su izgleda naši
Francuzi, jer smo opet vidjeli kombije i kamione, ali biciklistima ni
traga ni glasa). Nakon prelaska, nekoliko spremnih biciklista Rumunja
čeka kao na start. I oni čekaju Francuze, pa će im se navodno
priključiti. Razgovaramo s njima neko vrijeme o Rumunjskoj, o cestama, o
vodi, prepisujemo neke ključne riječi na Rumunjskom.
Ni Rumunji
ne dopuštaju slikanje energetskih postorojenja (untarnji i vanjski
neprijatelj nikad ne miruje). Oni imaju čak posebnog policajca u kućici
koji sve one poput nas spremno upozoravaju da nastave dalje bez
slikanja. Prvi kontakt s Rumunjskom je poražavajući. Znao sam oduvijek
da je Rumunjska siromašna zemlja, da je Ceauşescu ostavio svoj trag, da
su bili stiskani sa svih strana, da nisu smjeli gotovo ništa. Međutim,
ovo što sam vidio u prvih 90 kilometara Rumunjske jedna je od
najdepresivnijih slika u mom životu.
Moram
priznati da cesta od Turnu Severina pa prema Craiovi nije loša, dapače
novoasfaltirana cesta, dvosmjerna, ali dovoljno široka da po njoj jure i
golemi šleperi. No, ona vrluda kroz takva siromašna sela. Kada uđete u
gradić Strehaia, zastane dah. Sve sporedne ceste uglavnom su makadam,
ali ne šljunčani već zemljani. Kad padne kiša - ne mogu si ni zamisliti.
Kuće su priča za sebe, onih malo čije su kuće više od prizemnica vrlo
često nemaju crijep već kojekakve improvizacije. Izvode čudesa praveći
nekakve kičaste kupole, kroviće s fasadama koje se ne daju opisati jer
bi svaka na neki način trebala biti posebna. Te veće uglavnom su romske
kuće. Spominjana međugradska cesta kroz mjesta se prekida i tu je onda
lom i krš.
Od ulaska u Rumunjsku gotovo uopće
nisam koristio fotoaparat jer ne znam kako bi što uopće fotografirao,
sram me je. Moram prvo srediti dojmove i razmisliti o svemu. Došli smo u
motel prilično kasno jer zadnjih 80 kilometara motela ili bilo kakvog
drugog smještaja nije bilo. Nakon što smo ušli u sobu (u koju smo
naravno unijeli i bicikle), otkrili smo da tople vode naravno nema i ne
vidim razloga da ubuduće dajemo po 100 leja za noć (3,5 leja je jedan
euro) kada je naš šator pravi mali pansion za sve ovo, i još je čist.
Prešli
smo
144 kilometra.