Izvukli smo se iz sobe oko 8,30, a tom mjestu gdje smo spavali namjerno nisam zapamtio ime. Digli smo se mnogo ranije, trebali smo srediti bicikle, od Zagreba ih nismo podmazali, a napravili smo 900 kilometara.

Marko kao Marko počeo je prati lanac u sobi. Ovaj put ga mogu shvatiti. Ako mu nešto i kapne, to će biti navredniji dio sobe. Na doručak nismo ni pomislili.



Vozimo do pet kilometara udaljenog Filiaşija. Marko kupuje nekakve domaće kekse i banane, a pada dogovor da ćemo jesti u Craiovi koja je udaljena 36 kilometara. Cesta nije loša i vozeći polako sređujem dojmove o Rumunjskoj. Tamo gdje ima manje Roma ipak je znatno urednije.



Lešina pasa i sličnih životinja ipak je nešto manje nego jučer, kad smo ušli na dio puta iza Turnu Severina. Oko 12 sati stižemo u Craiovu, ulazimo u centar grada, stajemo na neki rumunjski fast food, rumunjski kebab, pečeno pileće bedro, krumpir salata. Ja sam pojeo pola, Marko malo više, ostalo nosimo dalje. Marko je krio jednu tobleronku još od Donjeg Miholjca, sad smo je uslast pojeli.



Od Craiove do Caracala najljepši je dio puta u Rumunjskoj dosad, i to zato što nema mnogo sela, uglavnom obrađena polja pšenice poput naše Baranje. U Caracal dolazimo oko 17 sati. Imamo puno sreće jer hotel u koji su nas uputili vrlo veseli (i pristojni) dječaci iz sela Leu ne radi, ali srećemo Bogdana, inače aviomehaničara, koji na doista solidnom engleskom objašnjava mnoge stvari i pomaže u potrazi za smještajem. Vrlo pristojan momak zaljubljen u svoju zaručnicu koju neprestano spominje.

Uspijevamo naći jedan hotel u kojem nema mjesta, ali je uporan i nalazimo na prvi pogled neki nereprezentativni smještaj, ali kad je gospođa otvorila vrata, ukazao se za rumunjske prilike predsjednički apartman (60 eura s doručkom). Bogdan je, bez obzira na zaručnicu, ostao na Temišvarskom pivu, a onda se oprostio od nas. Bio je dirnut značkom HOO-a i našom naljepnicom. Volio bih da popijemo pivo i u Zagrebu.

Počelo mi se sviđati u Rumunjskoj.

Prešli smo 109 kilometara.