Bez obzira na to što smo spavali više od osam sati, noć je prošla kao treptaj. Krevet od čak četiri metra širine nismo još nikada vidjeli. Rumunjska je skroz naskroz nepredvidiva zemlja.

Od Caracala krećemo dalje na istok, pa onda i na jugoistok prema Alexandriji. Danas su sela ipak nešto urednija. Između sela uz obrađena polja najljepše se voziti. Na ručak stajemo u mjestu R. V., nisam zapamtio kako se zove, između Caracala i Alexandrije. Parkirali smo bicikle pokraj jednog restorana, izletjela je gospođa iz doba Ceauşescua i potjerala nas jer uništavamo ogradu koju je gotovo nemoguće uništiti više nego što je uništena. Odlazimo naravno bez povratka na suhu hranu.



U međuvremenu, upoznali smo gospođu Augustinu koja je inače iz Bukurešta i ponudila se biti vodič kad tamo stignemo. Poslije klope odlazimo dalje, uz policijsku pratnju, kroz neko romsko naselje. Naravno da nam nije bila potrebna, ali mislim da se policiji svidjelo biti u centru pažnje. Nevjerojatno je da ovdje policija i hitna pomoć uvijek upotrebljavaju rotirke i ostala svjetla na vozilu. Kada se voze žmiga na sve strane.



Uključujemo se na glavnu cestu i vozimo prema Alexandriji. Uskro stižemo u mjesto Buzescu. Bilo je dosad u Rumunjskoj svakakvih mjesta izuzetno siromašnih, manje siromašnih, siromašnih, ali ovo mjesto je gotovo nemoguće opisati. Radi se o romskom selu u kojem žive jako bogati Romi.

Pitao sam Marka kojim bi pridjevima pokušao dočarati ili opisati viđeno. Nije odgovorio jer je odgovor teško pronaći. Vratio sam se do ulaza u selo i snimio cijelo selo, što kamerom, što fotoaparatom. Pokazat ću ga svima, možda mogu napisati ovo, to ne bi smislio ni Walt Disney.



Već oko 13 sati dolazimo u Alexandriju, dosad najuredniji grad. Nevjerojatno, ali urednost i čistoća mi jako nedostaju. Ovdje je sve prljavo i neuredno i to me izluđuje. Nije stvar u siromaštvu, to apsolutno razumijem i žalim ih zbog toga, ali ono za što nije potreban novac ovdje je u kritičnom stanju. Iz Aleksandrije idemo prema sjeveroistoku, odnosno Bukureštu.



Nakon 30 kilometara stajemo u jednom manjem mjestu, gdje uz puno sreće nalazimo kuću u kojoj spavaju lovci. Smještaj je OK. Smijemo se. Danas smo upoznali Augustinu, a sad i gospodina Augusta koji brine o lovačkoj kući. Primio nas je bez znanja gazde, ali moramo izaći sutra prije sedam sati. Sto leja za noć nije mnogo. Rumunjska je inače mnogo skuplja od Srbije, cijene su podjednake onima kod nas, osim što oni koji rade (polovica ih ne radi) zarađuju 200 eura mjesečno. Dobrodošli u EU. August nam je ispričao da je Rumunjska ušla u EU, ali EU nikad nije ušla u Rumunjsku.

Prešli smo 129 kilometara.