Skočili smo na noge. Nije bilo teško ustati jer smo znali da je do
Bukurešta samo 60 kilometara vožnje, a onda ćemo uživati na drukčiji
način. Tako je i bilo jer smo već oko 11 sati našli smještaj u hostelu
Kiwi. Drži ga jedan Libanonac i cijena je 40 eura na noć. Kada smo se
smjestili, cijena je bila 60 eura, na kraju smo mu dali 50. Malo smo se
odmorili, pokušali poslati neke slike za Jutarnji i prijateljima, ali
bezuspješno. Odlazimo u centar taksijem, koji nije skup. Vožnja do
centra 11 leja (22 kn).
Taksi
je zaista jedina stvar jeftinija nego u Hrvatskoj. Taksisti su se
gotovo svi ugledali na vozače F1. Iz centra, dok nešto nabrzinu jedemo,
zovemo poznanicu
Agustinu. Vrlo
zanimljiva žena, radi kao fotografkinja u kazalištu i slika vitraže za
crkve. Vrlo je otvorena, prava umjetnička duša. Žali za starim
neuređenim fasadama inače prekrasnih građevina u Bukureštu.
Nudi
nam nekoliko opcija, razne muzeje, a mi se odlučujemo za muzej koji se
nalazi na otvorenom, u kojem se prikazuje kako se nekada živjelo u
Rumunjskoj. Uglavnom, tu su kuće iz različitih razdoblja rumunjske
prošlosti. Muzej je napravljen za
Ceauşescuove
vladavine (kao i metro na koji su ponosni) i u dijelu je jednog velikog
parka (a kako je nedjelja, sve je prepuno mladih ljudi koji se
zabavljaju na različite načine). Nakon muzeja, šetamo užim centrom, a
Augustina nam prikazuje građevine koje su na različite načine obilježile
rumunjsku povijest (palača pravde, zgrada tajne policije - Securitate,
Nacionalno kazalište i na kraju Palaču naroda, jednu od najvećih zgrada
na svijetu).
Uputili
smo se prema jednom od poznatijih restorana u Bukureštu, možda nije
najotmjeniji, ali je svakako jedno od najposebnijih mjesta koje sam
vidio. Muzika, ples latinoplesača, odlična klopa, porcije nisu velike,
ali zaista ukusne. Jedemo neke njihove čorbe, plus pečene janjeće nogice
s krumpirom i salatom od gljiva. S Augustinom smo se oprostili u samom
centru jer ona živi u suprotnom dijelu grada. Bila je jako tužna jer
rijetko susreće ljude poput nas, a izgleda da voli putovati, pitanje
koliko može. Mislim da su ljudi poput nje prava rijetkost.
Niki
Lauda nas je dovezao do hostela. Kada smo ga nazvali Schumacherom,
ispravio nas je. Danas je bilo veselo.
Prešli smo
61 kilometar.
Napravili
smo 10 posto puta,
1211 kilometara.