Pomalo sam zbrkan, jer još nisam pomaknuo sat za sat vremena, a ovdje u Bukureštu je već sat vremena više nego Zagrebu. Znači sinoć smo legli ustvari u ponoć, a ne u 23 i današnje dizanje moglo je biti problem, no nije. Naime, pada kiša i nema smisla bilo kuda juriti. Odmaramo.

Marko voli spavati i sada koristi priliku, a ja se igram na računalu, pokušavam konačno poslati malo veći broj fotografija. Nešto nije u redu s mrežom, pa mi to otežava slanje, ali ide nekako. Putem Skypea javio sam se trenutno ukopčanima, a onda i javljanje za Jutarnji kako bi konačno moglo i to krenuti. Naravno da mi je drago da taj moj dnevnik izlazi kao blog na Jutarnjem, ali imam jako malo vremena za pisanje te mi je to dodatni pritisak.

Osim što svakodnevno moram brinuti gdje prenoćiti, kako da sve ostane što više suho u slučaju kiše, da ne spominjem bicikliranje i još mnogo toga, ja još i pišem. Saša me uvjerava da će mi jednog dana biti drago što sam se dodatno trudio i naravno da je u pravu, ja sam vodio dnevnike uvijek na svojim putovanjima i kasnije zbog toga bio sretan, ali ovo je prvi put da taj dnevnik tijekom putovanja šaljem kako bi bio na vrijeme objavljen, a mjesta s kojih to šaljem ne podsjećaju baš na internet cafe iz recimo bilo kog zapadnoeuropskog grada.

Kiša prestaje oko podneva. Što sada? Odlučujemo se za polazak. Odlazimo još jednom u najuži centar Bukurešta pogledati iz blizine ono Ceauşescuovo čudo, Palaču naroda (da je njemu bilo do naroda, ne bi je on gradio, a još manje bi je gradio narod). Izlazimo iz grada, vozeći prema istoku.



Ponovo počinje kiša. Sklanjamo se privremeno ispod neke strehe, pokušavamo naći neki smještaj, ali ide teško, kažu možda u 30 km udaljenom mjestu Lehliu Gară.

Šaljem Kristijanu točne koordinate gdje se nalazimo kako bismo mogli dobiti točnu prognozu za danas i sutra. Inače Kristijan je meteorolog, moj prijatelj zaposlen u DHMZ-u i član je grupe koja se bavi praćenjem raznih ekspedicija po svijetu, a evo pomaže i nama kad nam je to potrebno. Njegov SMS je stigao za pet minuta: "LIT ĆE DO SUTRA PRIJE PODNE, A POSLIJE DO PREKOSTRA POPODNE SITNO PADUCKAT, NADALJE SUHO, DANAS I SUTRA PREVLADAVA ISTOČNI VJETAR, SRIJEDA I ČETVRTAK JAČI ZAPADNI. POZDRAV, K." Ja na ovo mogu reći samo: "Hvala ti, Kris!"

Došli smo i u Garu, kod spomena kreveta svi se čude, jedan nas policajac, ustvari žandar (ovdje ima najmanje pet vrsta i podvrsta policije), upućuje na neki motel Hali, dolazimo stvarno do Halija, no on se preuređuje (baš sam ljut – preuređuje se jedino mjesto koje sliči na nešto, a sve ostalo što bi ja ne preuredio, već srušio, stoji i dalje).



Tamo nas upućuju na neki restoran 2 km na sjever, ne znaju ime, ali ponekad iznajmljuju sobe. Dolazimo i do tog restorana koji prema svemu sudeći renta na crno i možda bi nam čak iznajmili sobu jer ne djelujemo kao kakvi zamaskirani provokatori-inspektori, međutim zaista srećemo četvoricu ljudi (dva Bugarina i dva Turčina) koji tu trajno borave, a rade na obližnjem gradilištu. Uskoro saznajemo da je jedan od Turaka radio kod Otočca na autoputu Zagreb - Split. Ne uspijevamo naći sobu i uz dozvolu vlasnika podižemo šator u dvorištu.

Kiša i dalje pada. U restoran odlazimo na rumunjsku goveđu čorbu (uz čorbu se dobije vrhnje i feferon - Marko je nekidan testirao feferon, danas mu nije palo napamet). Popili smo i domaće pivo Ursus s našim bauštelcima i otišli na spavanje već oko 21 sat.

Uslijedio je i najdraži poziv od kuće, malo nježnosti, a onda se javila i banda iz Vrapčeve garaže - Saša, Šime, Max i naravno Vrabac, njega mi je bilo drago čuti jer ga još nisam čuo. On je naime slagao bicikle za put i zasad je sve OK.

Prešli smo 80 kilometara.