Sinoć smo rano krenuli na spavanje, nije bilo više od 21 sat. Marko voli spavati, dok se za mene može reći da relativno malo spavam, odnosno kad spavam više od šest sati onda je to rijetkost i tada se zaista dobro osjećam. Noćas sam spavao gotovo devet sati, iako sam se budio tijekom noći više puta osluškujući hoće li prestati kiša koja pada cijelu noć.

Kiša ne prestaje, ponovo sam malo nervozan, ali pokušavam sam sebe uvjeriti da to nije vrijedno živciranja, te da će na ovom našem putu, koji će potrajati, biti još mnogo sličnih dana i da moram biti priseban i sve to prihvatiti. Zasad mi je dosta spavanja i uzimam računalo. Pišem dnevnik koji sinoć nisam uspio napisati dok mi je još sve "friško".

Kiša ne prestaje, dnevnik sam napisao, pokušat ću još malo spavati. Uspijevam zaspati, no budi me poziv iz Zagreba, dečki iz moje smjene provjeravaju kako sam, uz obavezno: "Kakve su Rumunjke?". Nisam odgovorio, ali uspjeli su me malo razveseliti.

Mnogi koji me poznaju znaju da sam poprilično tvrdoglav i da teško mijenjam planove i teško prihvaćam ovakve situacije na koje ne mogu utjecati, no ovaj put je zaista tako. Iz šatora nismo izašli sve do 11 sati, a onda odlazimo na kavu i čorbu.

Primjećujemo da kiša posustaje, predlažem Marku da krenemo i kroz jedan sat bili smo spremni za polazak. Taman kada smo krenuli, kiša je ponovo pojačala. Nema veze, vozimo koliko možemo, plan je Feteşti, grad 140 km istočno od Bukurešta. To bi bilo odlično jer još od jučer imamo nekih mokrih stvari, a tamo znamo da sigurno ima smještaj.



Danas "vukljam" prikolicu, ali ide mi odlično, odmoran sam, a možda ima malo zapadnog vjetra upravo kako je jučer Kristijan rekao. Misli da sam zadnjih četrdesetak kilometara vozio na razini svojih najbolji putnih brzina, a znalo se dogoditi da odvezem 50 km za dva sata. Danas to nije bilo ništa lošije, plus što vučem prikolicu od 40 kg. Naravno važno je reći da svega toga ne bi bilo da u međuvremenu nije stala kiša, a čak se pojavilo i sunce.

U Feteşti dolazimo oko 18 sati, pronalazimo hotel, sve ide po planu, a onda i iznenađenje dana: pored nas se pojavljuje Bogdan, isti onaj pristojni dečko koji nam je prije par dana u Caracalu pomogao naći smještaj. Presretni smo zbog toga, a on objašnjava da mu je kolega s posla rekao kako nas je primijetio na cesti i on je odlučio pričekati nas dok ne stignemo u Feteşti. Mi smo naravno znali da Bogdan radi  Feteştiju i da je u Caracalu bio samo preko vikenda jer mu je tamo zaručnica.

Nakon što smo se smjestili, oprali rublje u kadi tuš kabine, otišli smo do Bogdana koji nam je na DVD snimio sve fotografije koje smo dosad snimili (sigurnosti radi šaljemo ih poštom u Zagreb, to će umjesto nas napraviti Bogdan), a onda zajedno odlazimo na večeru u obližnji restoran.

Treba napomenuti da se u Rumunjskoj ne isplati jesti tako da se kupuje u dućanu, jer hrana u restoranima nije ništa skuplja nego neki bolji sendvič složen u dućanu. Uz cijenu taksija to bi moglo biti specifično za Rumunjsku.

Kako je danas sve počelo, završilo je odlično.

Prešli smo 83 kilometra.