U hotelu Faleză nema mnogo gostiju. Osim nas ovdje je odsjela nogometna momčad Delta iz Tulceje. Hotel se, kao većina drugih, nalazi na obali Dunava, prilično je velik, ali vrlo skroman. Iako ima dvije zvjezdice, za doručak je švedski stol (Marko i ja ponovo nismo imali problema sa Šveđanima).

Izvezli smo bicikle iz hotelske garaže te krenuli prema sjeveru. Cijelo jutro imam neki osjećaj da sam nešto važno zaboravio, no sad mi pada na pamet: "Marko, SRETAN TI ROĐENDAN!", vičem na dijelu vrlo prometne ceste nakon izlaska iz grada. Zaista, Marko danas slavi 29. rođendan i zezamo se, kad nam cesta dozvoli, kako će biti možda prvi Hrvat koji će proslaviti rođendan u Moldaviji.

Od Galaţija do mjesta Oancea, gdje je prijelaz za Moldaviju, ima nešto više od 60 km, a rečeno nam je, ako nemamo vize za Moldaviju (a nemamo ih, jer naš plan i nije bio prolaz kroz Moldaviju već direktan ulazak u Ukrajinu iz Rumunjske), da ih možemo dobiti samo u Oanceji, makar postoji granični prijelaz u Moldaviju svega desetak kilometara istočno od Galaţija.

Nikako se svejedno ne mogu oteti dojmu da Rumunjska i Ukrajina imaju na tom dunavskom dijelu sigurno 150 km granice, da postoji ukrajinski granični prijelaz Kilija, a da prijelaz nije moguć jer jednostavno nema službenog prijevoznog sredstva koje smije prometovati na toj relaciji.

Vozimo prema sjeveru i imamo malu pomoć vjetra koji nam puše u leđa, a cesta je ponovo valovita, nešto ipak manje nego jučer.



Na granicu stižemo oko 12,30 sati. Granični prijelaz izgleda najblaže rečeno - tužno. Prašnjava, zapuštena nizbrdica na rumunjskoj strani. Naravno prije prijelaza pokušavamo potrošiti zadnjih 8 leja u dućanu koji izgleda tako da na samom pragu ne znaš je li to stvarno trgovina ili nešto drugo. Kupili smo kruh i dvije rođendanske pive.

Rumunji na granici doživljavaju nas kao atrakciju, skupila se cijela smjena i žele nam drum bun (sretan put). Napuštamo Rumunjsku preko prašnjavog makadama, dolazimo na polusrušeni most (naravno ja bih ovo slikao radije no išta, ali ne želim upadati u oči još više, i ovako su uprte u nas).

Moldavska granica je, za pravo čudo, u prilično dobrom stanju. Prilazi nam mlađi carinik s onom ogromnom visokom "šapkom" ruskih oficira s moskovskih parada. Dajemo putovnice, pokušavamo objasniti naš problem i kupiti tranzitnu vizu. Engleski mu nije najjača strana, zove pomoć. Uskomešali su se svi, a nije niti nama lako.

Odgovor: "NA GRANICI NEMA KONZULA KOJI MOŽE IZDATI VIZU, MORATE DONIJETI VIZU KOJU MOŽETE KUPITI JEDINO U BUKUREŠTU!"

Razgovarali smo mi tu još neko vrijeme s njima, ona stara priča, znate takav je zakon, a onda smo okrenuli bicikle, prešli preko polusrušenog mosta, prašnjavog makadama, prošli kraj naših rumunjskih carinika (tu smo malo s njima komentirali mogućnosti oko nastavka putovanja) popeli se do glavne cesta na brdu, vratili se do jedne lijepe livade s koje puca pogled na rijeku, a iza nje i na Moldaviju, sjeli na travu, otvorili rođendanske pive i proslavili rođendan.

Nakon pive i torte (torta-keksi stari nekoliko dana), počeo je razgovor koji je imao cilj naći neko rješenje za ovu neobičnu situaciju. Prije par dana bili smo pet kilometara od Ukrajine, nakon toga napravili smo 150 km i za toliko se udaljili od Ukrajine. Ako sad krenemo prema Ukrajini na sjeverozapad, gdje je ulaz moguć, udaljavamo se u potpuno drugom pravcu od naše rute (tim putem je do Odese minimalno 1.200 km).

Taj plan otpada. Ne samo zbog dužine, već ta varijanta nam uzima previše dana. Druga opcija je povratak u Galaţi te odlazak u Bukurešt po vize, pa nastavak kroz Moldaviju. To je realnija opcija i jedino nas muči što je danas subota, pa kad danas i dođemo u Galaţi - sutra je nedjelja, konzulat ne radi, ponovo spavanje u Galaţiju (kao prvo gubimo još jedan dan, a kao drugo nepotreban trošak spavanja bez ijednog prevaljenog kilometra).

Povratak iz Oanceje u Galaţi bio je upravo jedan mali horor. Dva su razloga: prvi je što smo svakako doživjeli lagani šok nemogućnošću ulaska, odnosno nastavka puta kako smo planirali, a drugo onaj vjetrić koji nam je jutros malo pomagao u leđa, a sada se pretvorio u pravi vjetar koji nas dočekuje ravno u prsa.

U Galaţi stižemo u 19,30 sati prilično umorni, u isti hotel Faleză. Bio je to dobar trening, napravili smo danas 134 km, a nalazimo se na istom mjestu kao i jutros. Da smo jučer iz Tulceje uspjeli ući u Ukrajinu, s jučerašnjih 90 i današnjih 130 km, bili bismo u Odesi.

Kako poražavajuće!

Prešli smo 135 kilometara.