Spavao sam prilično loše jer mi nikako iz glave ne izlazi važnost dolaska u Bukurešt. Jučer smo stigli u Bukurešt, proveli jednu ugodnu večer, a ustvari tek danas rješavamo problem -  moldavske vize.

Uputili smo se pješke prema moldavskoj ambasadi jer nam je gospodin na recepciji hotela rekao da je do ambasade 20 minuta hoda. Tako je i bilo, ambasadu smo našli vrlo lako u moglo bi se reći rezidencijalnom dijelu Bukurešta. No, da ne bude sve tako jednostavno (ispred ambasade smo bili pet minuta prije 9 sati, a ambasada radi od 9 sati), policajac iz osiguranja je susretljiv i pita kako nam  može pomoći, mi odgovaramo, on ovaj put sliježe ramenima i progovara: "Nažalost na krivom ste mjestu, vizu možete dobiti samo u moldavskom konzulatu, a on je smješten na drugom kraju grada".



Za 45 minuta jureći metroom Marko i ja stižemo do drugog policajca, koji radi ispred moldavskog konzulata. Vrlo je ljubazan, zove konzula koji nas poziva kroz 10 minuta.

Uglađeni gospodin šezdesetih godina (procjenjujem), smiren, lijepo nas pita što trebamo, mi mu ispričamo našu priču, on se nasmije i kaže: "Žao mi je što vam se ovo sve dogodilo, napraviti ćemo vam tranzitne vize na mjesec dana, cijena jedne je 30 dolara, molim vas samo po jednu fotografiju". Marko nije imao sličicu, ja nekim slučajem jesam, tako mu i kažemo, a on odgovori: "Nema veze, fotokopirat ćemo putovnice".

Pao mi je kamen sa srca, otišli smo do banke, uplatili dolare, vratili se do gospodina koji je već napravio vize i odmah nam ih uručio, inače se čeka do 15 sati.

Cijela ova priča je samo dokaz da kad ti netko želi pomoći, onda će to napraviti i ako cijela forma i nije baš sto posto zadovoljena.

U 13,40 već smo sjedili u vlaku za Galaţi, u 17,50 stigli smo tamo, u 21 ... smo hrkali.

Prešli smo 0 kilometara.