Eeeee, noćas sam se naspavao! Već sam oko 6 sati polako spremao stvari te otišao do recepcije poslati neke mailove. Nije to baš uobičajeno, ali ovaj naš hotel ima internet samo na recepciji, a gazda hotela nije najsretniji kada osoblje daje računalo na korištenje gostima. Možda sam trebao o tome osobno s njim porazgovarati, ali da ne dovodim djevojke koje rade na recepciji u neugodnu situaciju služio sam se računalom kad sam bio uvjeren da on nije u hotelu. Eto zašto se mailovi šalju u 6,15 h.

Doručak već iza 7 sati, ali svejedno nikako da krenemo prije 8,30. Još smo malo podmazali lanac (samo podmazali, jer smo još jučer nakon povratka sišli u garažu i dobro ga oprali).

Dan je lijep (ne kao ona dva prethodna, kad smo se vozili vlakom, jučer je bilo 27°C, a u vlaku sam izmjerio 31°C), no naravno ima vjetra (ne kao ona dva prethodna dana, kad nije bilo niti daška). Tako to valjda mora biti.



Do moldavske granice stigli smo za 45 minuta. O vjetru neću više napisati ni riječi, ali ću svoga prijatelja Kristijana koji radi u DHMZ-u jednog dana zamoliti da mi napravi kartu vjetrova - kako, kada i gdje su puhali tijekom našeg putovanja, bit će zanimljivo.

U Moldaviju ovaj puta ulazimo bez problema (osim što pregled putovnica traje pola sata). Nema na prvi pogled velike razlike od sela u Rumunjskoj, čak sam ugodno iznenađen, jer su kućice bojane vrlo pažljivo i većina ih je svijetlo plava s bijelim rubom oko prozora. Ipak ceste su mnogo lošije i jedan detalj koji je stvarno apsurdan: ljudi u selima imaju plin, no cijevi plinovoda su kroz selo razvučena tako da prate ogradu dvorišta, pa onda vijugaju po dvorištu i oko zidova kuće na visini od dva i pol metra. Cijevi su naravno žute (kako se označavaju plinski vodovi), promjera desetak centimetara, pa to sve skupa izgleda vrlo smiješno, na koncu i vrlo ružno.



U gradiću Vulcăneştiju stajemo na ručak, koji je pravi domaći (janjeća juha s mesom, kasnije palenta i saft s istim mesom kakvo je bilo u juhi). Do ukrajinske granice nema niti 10 kilometar, s tim da su moldavska i ukrajinska carinska kontrola udaljene sigurno više od 2 kilometra.

½ l domaće vodke = 20 leja, Orbit žvakaće 5 leja, pivo domaće 2,5 leja (1 euro = 16 moldavskih leja)

Na ukrajinskoj strani kolona automobila. Nije do samog mjesta kontrole, već policajac na rampi propušta vozilo po vozilo. Mi smo se malo napravili "pametni", policajac nam nije zamjerio. Dao nam je ispuniti još neke formulare i propustio nas do mjesta kontrole.

Stajali smo desetak minuta na mjestu STOP, a onda nam prilazi riđa carinikinja, odmjerava nas onako bradate i uspoređuje sa slikama iz putovnice. Konačno smiješak.



Odlazi sa putovnicama i nema je dvadeset minuta, a mi vrijeme kratimo u razgovoru s ostalim djelatnicima na prijelazu (bila su još troijca i svaki je imao drugačiju uniformu). Bili su ljubazni prema nama i vrlo zainteresirani za naš put, još više oduševljeni kad smo im dali značke HOO-a. Prije izlazne rampe dobili smo još neke papiriće, jedan je dio onog formulara i  čuvamo ga do izlaza iz Ukrajine, a drugi (veličine naše tramvajske karte) s nekoliko pečata ostavljamo policajcu na rampi.

Nismo više mnogo vozili, do prvoga gradića (Bolhrad, Болград), našli smo smještaj, uspio sam pogledati prvo poluvrijeme Liverpoola i Chelseaja. Ovdje Liga prvaka počinje u 21,45, kasno, prekasno, jedino da igra ManUtd., onda je to druga priča.

Prešli smo 82 kilometra.