Sinoć je pao dogovor: danas krećemo ranije jer jučer nismo ispunili "normu" (100 km), pa se onda odmah osjećamo nekako bezvoljno. Doduše imamo opravdanje, izgubili smo sat i pol samo na granicama, a Bolhrad (Болград) je bilo jedino mjesto u blizini gdje smo mogli naći krevet.

Marko se ipak diže bez problema. Ne mogu reći, voli spavati, ali kad ga probudim brzo je na nogama. Krenuli smo oko 7,30. Cesta je slična jučerašnjoj, samo što nam je danas vjetar malo skloniji. Moram napomenuti da je i kiša noćas padala, ali osvanuo je lijep sunčan dan.

Vozimo bez doručka (doduše Marko je smazao jedan sendvič tijekom vožnje). Dobro nam ide.



Već do podneva napravili smo gotovo 70 km. Uz cestu se prodaje med. Stajemo kod jednog medara. Med je potpuno žut, nisam nikada vidio sličan. Kupujemo teglicu, razgovaramo s  čovjekom o našem putu, a on nas poziva na čaj u svoju skromnu brvnaru, koja je ustvari kombinacija šatora i brvnare.

Supruga je pripremila čaj, a on nas počastio svojim medom (istim kakav smo i kupili). Saznajemo da je med od suncokreta, da je star godinu dana i poptpuno je kristaliziran.

Čovjek je inače Bugarin porijeklom i dobro se razumijemo. (Otkako smo ušli u Ukrajinu i sa sporazumijevanjem je lakše, Rumunje nismo razumjeli gotovo ništa.) Pradjed mu je došao u Ukrajinu i on je već druga generacija rođena ovdje, priča nam sam o sebi, slušamo ga, nije ga potrebno ništa pitati. Veliki je vjernik (on je protestant, a žena je pravoslavka), ime mu je Nikolaj Nikolajevič ili jednostavno Kolja, bavi se samo uzgojem meda i objašnjava da u okolici živi mnogo Bugara i da su cijela sela bugarska i da ih u Ukrajini ima više od milijuna.

Kupili smo još nešto, što je navodno puno vitamina, isto proizvode pčele kupeći svojim nogama pelud, izgleda kao šarene perlice, puna jedna vrećica, i kad se počne žvakati malo je gorko. Ne znam hoće li nam to koristiti, ali važno je da smo Kolji ostavili još koji hrivena. (1 euro = 8 hrivena). Teglica meda stoji 15 hrivena.



Vozimo dalje, ali cesta okreće tako da nam vjetar sad puše s lijevog boka i u prsa. Ponovo smo usporeni, vozimo dalje i stajemo ispred bara SVETLANA. Meni je ime interesantno jer je i moja supruga dobila ime po nekoj ruskoj balerini (možda ukrajinskoj), doduše njeno je ime hrvatska inačica, ali to je to (birtija po imenu moje žene). Popili smo pivo u njeno ime, snimili ploču s natpisom, porazgovarali s konobaricom i već putujemo dalje.



Dvadesetak kilometara dalje odlučujemo se na kampiranje. Marko je priredio večeru - juha i riba iz konzerve, te odmah nakon večere odjurio na spavanje. Sa mnom nije tako jednostavno, ja još imam obaveza, od dnevnika do fotografija.

Prešli smo 129 kilometara.