Sinoć iza 20 sati poslao sam poruku
Kristijanu
Horvathu, svom poznaniku i našoj velikoj pomoći iz Zagreba. Kris
radi u Državnom hidrometeorološkom zavodu, član je tima Aladin koji se
bavi ekspedicijskom meteorologijom. "Kris, pomagaj! Nalazimo se 200 km
istočno od Odese (Herson), ubija nas vjetar iz smjera NE. Je li to
klasika ili ima šanse da prođe?" (Kad nismo blizu većeg mjesta, šaljemo
mu točnu poziciju prema GPS-u.)
U 2,38 sati stigao je odgovor iz
Zagreba: "Centar ciklone SW, sutra potop i još jači NE vjetar, baš grdo
izgleda. U ponedjeljak umjereni S-SE vjetar jačine kao danas, u utorak
normalizacija. Od ponedjeljka uglavnom suho."
Iako vijesti nisu
dobre, hvala ti, Kris, to se zove pomoć!
Tvrdoglavi
Mladen ipak je probudio
Marka u 6 sati, kako bismo krenuli.
Zasad nema kiše, iako je vrlo oblačno. Doručkovali smo omlet, čestitali
domaćinima Uskrs i krenuli. Par kapi kiše, primijetilo se na jaknama, a
vjetar je jačao. Stajemo nakon 45 minuta vožnje obući kišne jakne, ali
upravo tada kiša jača. Imamo malo sreće jer je pored nas mali motel
Solnečnoe, gdje se skrivamo na kavu.
Počinje
Krisov POTOP. U motelu smo jedini gosti, na neki način i atrakcija, no
na to smo se već navikli. Šaljem Krisu novu poruku: "Pravi je potop, ne
vozimo, trebamo Noinu arku, hoće li i sutra kiša ili samo S-SW vjetar?"
Odgovor
stiže za 20 minuta: "Prestat će padati u noći, sutra uglavnom suho,
možda nešto kratkotrajnih oborina, umjeren vjetar SE-S".
Smještamo
se u sobu, počašćeni smo "krašenkama", ili kako bi mi rekli pisanicama,
te prigodnim biskvitom koji nazivaju paška. Ponovo smo ručali juhu s
mesom (boršč) jer nam je dosta suhe hrane. Marko se u ranim popodnevnim
satima uhvatio kreveta, a ja računala. Nakon odmora ponovo smo s
društvom u restoranu.
Primjećujem
da u Ukrajini nema smanjivanja radne snage. U restoranu veličine ovog
po nekim europskim standardima (pa čak i hrvatskima) ne bi radilo više
od troje ljudi. Vjerovali ili ne, ovdje ih je bilo devet. Dobro, blagdan
je, nema gostiju, pa i oni odmaraju, ali u nekim trenucima ih je
smiješno vidjeti.
Uglavnom su to žene. Jedan je muškarac i on je
domar. Zove se
Vova, odnosno to
mu je skraćeno ime (ja ga zovem Vojček). U licu koščat, kratke svijetle
kose, pravi slavenski tip, no ne previsok, ali djeluje sportski.
Razgovor s Vojčekom počeli smo uz kruškovu rakiju (koju, kao i kobasice
od nekidan, nosimo
iz
Donjeg Miholjca od sestrične
Snježane).
I kada rakije više nije bilo, razgovor se nastavio.
Teme su
sportske, pa se u jednom trenutku i Vojček i Marko hvale svojim
džudaškim danima. Laknulo mi je kad su se prebacili na priču o ozljedama
koje su zaradili na džudu, a potpuno sam odahnuo kad su počeli priču o
ruskim automobilima. Marko bi sve dao za UAZ, Vojček i drugu ženu za
Volgu iz 1951., i tako do večernjih sati, kad je završila Vojčekova
šihta. Prije odlaska kući donio je debelu knjižurinu, ustvari katalog
ruskih automobila, napisao posvetu i poklonio je Marku.
Jadan
Marko, već dva dana priča o tome kako će opet napraviti inventuru stvari
koje vozi, pa poslati višak za Zagreb, a sad je dobio na poklon 3 kg
tereta.
Prešli smo
9 kilometara.