Konačno je došlo jutro. Želja mi je što prije otići s ovog odvratnog mjesta. Doručkovali smo, onako gotovo s nogu, i pobjegli iz "blata".

Kao i jučer vozimo se pustom cestom (Ukrajinci poslije Uskrsa, osim ponedjeljka, kao neradni dan imaju i utorak), pa je cesta prazna.

Osim što nema automobila, na ovoj cesti nama niti sela, da o dućanima ili restoranima niti ne govorim. Naravno, to ima dobrih i loših strana za nas. Dobro je što smo sigurni da nećemo potrošiti niti hriven, a loše je to što, ako si nešto zaboravio ili ti je nestalo, narednih 100 km morati ćeš se strpjeti.

Nakon polaska počela je kiša, sve jača iz minute u minutu. Spremili smo se na takvu vožnju koju danas forsiramo, makar se to ne radi, ali svjesni smo da večeras noć, uz malo sreće, odnosno ako sve bude kako smo planirali, provodimo u Melitopolju (Мелітополь), a to znači - u nekom jeftinom hotelu.

Nakon 40 km "plivanja", stajemo na trošnoj benzinskoj postaji, kako bismo kupili pitke vode. U slučaju da je nema, u pogon ide naš KATADYN filter za vodu, koji smo dosad koristili malo u Rumunjskoj, jer smo zasad kupovali po koju bocu vode uz put.

Iz postaje izlazi mladić, zainteresiran našim izgledom, a možda i iz dosade, jer ovdje stane malo vozača. Skriveni trenutačno od kiše, ali mokri i promrzli, bili smo zadovoljni kada nas je pozvao unutra.

Električni radijator plus termoakumulaciona peć, zagrijali su prostorijicu na zavidnu temperaturu i odmah nam je bilo ugodnije. Zauzimamo pozicije na starim drvenim stolcima, odmah do peći. Na samoj postaji, osim nafte i benzina, nama ničeg za kupiti. Marko odlazi do naših bicikla i donosi malo plinsko kuhalo, te nekoliko vrećica kapućina.

Tijekom našeg boravka u Ukrajini svakog mlađeg čovjeka ili klinca zovem "Ševčenko" - naravno po onom nogometašu, no ovaj puta sam ostao zatečen, jer se ovaj zaista predstavio kao Ševčenko, samo ne Andrej, već Antonij (i dodaje kako je u rodu s "onim pravim").

Razlika je primjetna i u njihovim mjesečnim primanjima - "stariji Š" lupa po lopti za ne manje od 460 tisuća eura mjesečno, dok "mlađi Š" zaradi 460 hrivena mjesečno (500 hrivena je minimalna zakonom propisana plaća).

Malo smo se ugrijali, osušili, popili s "Antom" kavu, dali mu značku (obožava sport + voli ManUtd), ostavili mu 10 hrivena (za pivicu ako večeras ManUtd dobije Barçu) i krenuli prema 60 km udaljenom Melitopolju, u koji dolazimo već oko 16 sati.

Mnogo je obaveza večeras pred nama. Imamo dosta prljave i mokre odjeće, kupiti nešto hrane te potražiti neki internet caffe, kako bismo poslali slike i dnevnik za Zagreb. Ovdje hoteli ne da nemaju internet za goste, već niti sami nisu na mreži.

Uspijevamo većinu obaveza realizirati jureći taksijem - Ladom 1500 (1985 g., prešla 500.000 km), po Melitopolju, gradu od 400 tisuća stanovnika.

Marko je brzo zaspao, a ja sam se bacio na dnevnik i onda ManUtd - Barça!

Prešli smo 108 kilometara.