Probudio sam se ponosan na ManUtd. Moj sin Matija (deklarirani navijač Barcelone) javio se sinoć SMS-om: "Nema kaj... teška srca priznajem - bolji ste", a tata je kratko odgovorio: "Srce tatino!".

Doručak je bio odličan. Jučerašnja kupovina u naš jelovnik unijela je male promjene. Glavni dio doručka bila je sarma, i to hladna, pa malo keksa i na kraju banane. U svakom slučaju zasad previše ne kombiniramo, što se i s čime slaže, nego hranu gledamo kao zbroj kalorija.

Krenuli smo malo kasnije no obično, iza 8,30 sati. Konačno lijepo jutro. U početku se sunce sramežljivo otkrivalo iza oblaka, a onda odjednom zagrijalo punom snagom. Vozimo kao preporođeni. Sunce nam vraća svu onu energiju koju su nam kiša i vjetar oduzimali proteklih dana.

Negdje nakon 50 km sustižu nas dvojica motorista. Primjećujemo da nisu domaći. Enduro Yamahe s puno opreme, dečki su krenuli na veliki put. Prvi skida kacigu i otkriva svoje godine. "Dečki" su malo starija gospoda. Dvojca prijatelja - jedan Švicarac, drugi Japanac - zajedno imaju 131 godinu, krenuli su u Indiju. Upoznajemo se nasred ceste. Kad se putnici susretnu na ničijoj zemlji, odmah se javlja neka međusobna simpatija i osjećaj pripadnosti posebnoj vrsti ljudi, iako smo po godinama, obrazovanju, pa i staležu potpuno različiti.

U prvih desetak minuta od Švicarca saznajem (on je nekako njihov frontmen), da se zove Jean-Jacques Pittet, da je sveučilišni profesor (predaje nešto vezano za optiku i mikroskope), da svira violinu, da se bavi fotografijom, da pomalo piše o svojim putovanjima za novine, da ima vlastiti servis samo za vozila Rolls-Royce i Bentley, da inače vozi motor BMW, ali da na ovo putovanje ide Yamahom Enduro zbog, kako kaže, loših cesta koje ih očekuju. I da ima ženu i troje djece s kojima je, dok su bili manji, provodio odmore putujući biciklima.

Japanac je šutljiviji. On je kao djelatnik Hitachija došao zbog nekog projekta na Pittetovo sveučilište, otkrio Švicarsku i ostao. Postali su nerazdvojni prijatelji i zajedno putuju. Njih zanima i naša priča, što nam godi, no ubrzo smo u razgovoru shvatili da su sve samo ne organizirani. Mi Balkanci, na zapadu sinonim za improvizaciju, imamo plan gotovo iz minute u minutu, a oni (Švicarac i Japanac!) gotovo da nemaju nikakvog plana, a odlučili su da ne idu u Peking, jer nisu znali kako ishoditi dozvole da uđu u Kinu na moticiklima?!

Nakon dodatnih 40 km dolazimo do Azovskog mora.

Nakon što smo prešli Dunav (u nekoliko navrata), došli do Crnog mora, pa onda neki dan kod Hersona prešli Dnjepar, evo nas do Azovskog mora koje se proteže od istočne obale Krima, pa do Rostova na Donu. Zaustavljamo se na plaži u mjestu Primorsk (Приморськ). Plaža je pješčana, more mutno i hladno, ali ne toliko hladno da se Mladen Gaćeša begin_of_the_skype_highlighting     end_of_the_skype_highlighting ne bi barem na trenutak bacio u njega.

Kupanje je bili ekspresno, više zbog hladnoće, a manje zbog polaska dalje.

Nakon još desetak kilometara nalazimo mjesto za kampiranje. Večera, dnevnik, pa u krpe (iako je navečer bio engleski obračun u Ligi prvaka, za protivnika ManUtd-a).

Prešli smo 117 kilometara.