Spavanje je bilo za čistu peticu. Tišina, mir, samo nekoliko stotina metara do mora.

U razgovoru s lokalnim stanovništvom jučer sam čuo da Azovsko more nosi epitet s kojim se niti jedno more ne bi ponosilo - najpliće more na svijetu (kažu da nigdje nije dublje od 20 metara, no to ćemo morati provjeriti).

Vozimo prema istoku. Sunce se pojavilo već u 5,30 sati, tako da nam cijelo vrijeme grije lica. Stali smo na boršč i popili po pivo. Vrlo ukusno pivo, zove se Arsenal i nismo niti primijetili da ima gotovo 8 posto alkohola. Meni to svakako nije trebalo, jer me umrtvilo dobrih pola sata.

Osjećaj da se vozimo pored mora ovdje se lako izgubi, jer se more s ceste vidi vrlo rijetko. Vozeći se više puta biciklom Jadranskom magistralom (jedan sam od rijetkih koji obožava tu cestu, možda upravo zato što sam se njome češće vozio biciklom negoli automobilom), uživao sam u otocima, hridima, skrivenim zaljevima... To mi ovdje nedostaje i stalno očekujem da će cesta zavijugati uz more, ali od toga nije bilo ništa.

U Mariupolj (Маріуполь, bivši Ždanov - Жданов) dolazimo oko 16 sati. Upadamo u uči mnogima, jer je u gradu mnogo ljudi. Naravno danas je 1. maj, nekada veliki praznik na ovim prostorima, ali prema tome koliko je ljudi na ulicama, slavi se i danas. Nekoliko klinaca na biciklima pridružilo nam se u vožnji kroz grad. Ponudili su se da nam pomognu naći smještaj.

A taj smještaj je bio kao izmišljen za nas. Teško da ima i jednu zvjezdicu, od koje je možda ostao samo jedan krak. Na recepciji nas je dočekala "administratorica" (to joj je pisalo iznad glave) i izvadila pred nas više formulara nego što smo ih popunili od početka puta. Traži putovnice, papir od ulaska u Ukrajinu (koji moramo sačuvati do izlaska - u slučaju gubitka veliki su problemi i velika novčana kazna), vrti glavom, sliježe ramenima, objašnjava na ukrajinskom iako sam joj dao do znanja da sam inostranec. Na kraju ispunjavamo samo jedan mali obrazac, naravno latinicom, a ta "Harašo gospođa" (kako smo je kasnije zvali) tada je dobila slom živaca (latinica joj stvara probleme).

Ipak dobili smo sobu bez TV-a za 60 hrivena, htjela je još 20 za čuvanje bicikla, dali smo joj 15, a kad je tražila da ostavimo putovnice na recepciji, dobio sam slom živaca. (Da ostavim putovnicu ludoj babi, sa svim vizama za koje sam se borio silne mjesece u Zagrebu!?).

Konačno, uzela je ključ i odvela nas do sobe. Kada nam je pokazala gdje ćemo spavati, primijetili smo da nema posteljine. "Harašo gđa", obećala je da će je donijeti.

Za to vrijeme ispred "hotela" čekala nas je naša družina na biciklima. Sve sami free rideri na bijesnim biciklima koje slažu prema svojim skromnim financijskim mogućnostima.

Klinci su dobra klapa, petnaestogodišnjaci, vesele se što ćemo zajedno na feštu u centar. Odlazimo na gruzijski fast food "šarma" (kao kebab u velikom mlincu ili palačinki). Dečki su bili ponosni sami na sebe, kada smo naručili repete.

Vraćamo se ponovo na "špicu". Na bini se izmjenjuju pjevači, ja sam očekivao bar jednom Internacionalu, ali - ništa (nije ni Ukrajina, što je nekad bila). Na samom trgu bilo je mnogo mladih, ali i djedica okićenih ordenjem.

Osim što se slavi Praznik rada, slavi se i 50 godina od osnutka jedne od tri velike metalurške tvrtke u Mariupolju - Azovski Mašini. Veliki broj stanovnika ovoga grada (pola milijuna stanovnika) vezano je na neki način za metalurgiju.

Veliki vatromet poslije deset navečer nismo dočekali, jer se trebalo odmoriti, a bilo je i drugih obaveza.

Prešli smo 123 kilometra.