Danas je veliki dan. Ako bude sve OK, ulazimo u  Rusiju. Na neki imaginaran način danas bi trebala "pasti" i prva četvrtina puta.

Pozdravljamo se s "Harašo gđom", koja se na kraju i nasmijala. Bilo joj je drago što odlazimo. Možda joj neće biti drago kad vidi (ako se to uopće bude moglo primijetiti) da je Marko istuširao bicikle u prostoriji koja se smatra kupaonicom.

Pozdravljamo se s Mariupoljem i njegovom teškom industrijom, prolaskom kraj dimnjaka koji zagađuju ovaj grad toliko da pored ograde tvornica gotovo nije moguće disati. Za mene je ovo sasvim novo iskustvo. Gradsko sam dijete, ali ovo mi se još nije dogodilo. Pada mi na pamet:

Plamene zore, bude me iz sna.
Radnička jutra, dim iz dimnjaka,
Drugovi moji...

Cesta vodi prema sjeveroistoku i ipak u jednom trenutku ponovo vidimo more. Od Mariupolja do ruske granice pedesetak je kilometara.

Desetak kilometara prije granice (po prvi put na putu) zaustavlja nas kontrola. Dva mladića u maskirnim uniformama izlaze iz civilne Lade i traže dokumente. Oni jesu pogranična kontrola, ali imam osjećaj da to rade zato što ih zanimamo više privatno, nego profesionalno. Vrlo su pristojni i postavljaju nam više tehnička pitanja vezana uz naš put, nego možda nešto što bi njima kao pograničnoj kontroli moglo biti važnije, makar su vrlo detaljno pregledali sve naše dokumente. Ispričavaju nam se prilikom rastanka i žele nam sretan put i ostvarenje cilja.

Točno u podne stižemo na ukrajinsko-rusku granicu. Na ukrajinskoj strani su četiri kontrole (vojska, policija, carina, ponovo vojska), no sad već poznajemo sustav, pa nam je lakše.

Opraštamo se s Ukrajinom i njenim službenicima, koji su (uključujući sve uniformirane osobe) prema nama bili izuzetno korektni i pristojni.

Ispred ruske rampe gužvica. Broj kontrola i redoslijed isti je kao i kod Ukrajinaca. Prvo smo dobili obrazac koji treba ispuniti, pola obrasca ostaje na granici, pola predajemo na izlasku iz Rusije.

Ispred nas su bila četiri automobila. Granicu smo prešli oko 13,30 sati. Strpljen-spašen, to je parola koju već poznajemo i koje se držimo (tako je od trgovine do restorana) - nigdje nema ništa nabrzinu.

Vozimo se Rusijom. Nije loše, diže nam se samopouzdanje.

Nije prošlo niti pola sata, a vrijeme se promijenilo. Od lijepa sunčana dana sve se zasivilo i počela je kiša. Sakrili smo se za vrijeme pljuska na benzinskoj stanici.

Dan se bliži kraju, napravili smo malo manje od stotke, ali namirisali dobar smještaj. Mjesto se zove Taganrog (Таганрог).

Bungalovi u jednom malom privatnom kampu, restoran. Stajemo. Prva ponuda 100 dolara za noć - jedina prazna soba. Napravili smo facu kao da ih nismo niti čuli. - Ah, da, ima jedan bungalov prazan, možete pogledati - 42 dolara.

- OK, možemo pogledati (i zaista izgleda pristojno, tuš, TV, klima), no sad mi vrtimo glavama, sliježemo ramenima ("Harašo gđa" nam je uzor za bezobzirnost). Vraćamo se na recepciju, dva muškarca i dvije gospodične vijećaju.

Mi damo 20 dolara, prekidam ih. Gledaju se bespomoćno i onda: "Harašo"!

Harašo, harašo, napravili smo 3.001 km za 29 dana (od toga 3 dana nismo vozili). HARAŠO!

Prešli smo 102 kilometra.