Bungalov u kojem smo proveli noć udaljen je od restorana stotinjak metara, tako da smo spavali u tišini koja je gotovo neugodna. Doručak i kava, pa spremanje za nastavak puta. Mnogi pokreti oko pakiranja sad su nam već rutinski, pa smo - imam osjećaj - mnogo brži.

Svanuo je lijep dan. Sunčano je, ipak s malo vjetra koji ne bi trebao stvarati probleme. Krošnje jablana predivno šume. Uživam.

Pozdravljamo se s gazdom. Gleda nas i misli: "Ovoj dvojici nisam uspio dignut lovu za spavanje, ali neka im bude, sezona tek počinje!"

Dalje prema istoku. Cesta je valovita i vjetar jača. Dobro sam raspoložen, nemam nikakvih zdravstvenih problema, ali noge su mi olovne. Nikako da uhvatim pravi ritam. Možda mi je prikolica danas veliko opterećenje, razmišljam mnogo o razlozima. Nakon par minuta sustiže me Marko (zaostao je zbog fotografiranja), vidim na njegovom licu da ni njemu nije lako: "Danas je baš neki težak dan!" Možda mi je tad čak i laknulo, jer znam da mora biti i takvih dana, pa ako je to tako, neka to bude danas. I bi tako.

Stali smo na ručak oko podneva (na 50 km) u vlastitom aranžmanu. Netom smo otvorili konzerve, stiže SMS iz Zagreba, s Jaruna, od mojih kolega s posla (koji su sudionici tradicionalnih prvomajskih radničkih sportskih susreta), a kako je svima dobro poznato da se sportom ne može baviti gladan, upravo su rasplamsali vatru za roštilj. Kako sam i ja pripadnik te sportsko-planinarske družine, moram priznati da je i meni to najvažniji dio na - sportskim okupljanjima.

Nakon ručka nastavljamo vožnju prema Rostovu na Donu (Ростов-на-Дону) u koji stižemo oko 16 sati. U Rostovu nismo planirali ostajati duže, već samo obaviti ono što se mora i može jedino u većem gradu, a to Rostov na Donu svakako jest. Prvo nam je bilo pronaći banku, kako bismo promijenili nešto eura u rublje, zatim kupili namirnice, koje imamo uvijek u pričuvi, te naravno kupili novi ruski telefonski broj (kompanija Megafon), kako bi komunikacija s obitelji bila olakšana. U Rusiji je to mali problem - ovdje telefonsku karticu mogu kupiti samo ruski građani. No novac i tu čini čuda, pa mi imamo novi broj.

Ipak, kada sam kupovao karticu primijetio sam da smo zaboravili pomaknuti sat za još jedan sat (sada je razlika u odnosu na Zagreb +2 sata), pa smo morali juriti kako bismo našli neki jeftiniji smještaj još za dana. Na samom izlasku iz grada nalazimo jeftini motel (gazda Armenac, tražio je 50 dolara, dobio 30 i bio sretan, baš kao Marko i ja, jer ne moramo tražiti mjesto za kampiranje po mraku).

Prešli smo 107 kilometara.