Ponekad je vrlo teško naći skrovito mjesto za dizanje šatora, jer u ovom dijelu Rusije šume nema. Tek ponekad na nekim mjestima manji drvored koji nastojimo iskoristiti. Možda ne bi bilo problema niti da se šator postavi na otvorenom mjestu, ali to nije potrebno provjeravati, već prenoćiti u miru što dalje od znatiželjnih pogleda.

Sinoć smo dodatno kamuflirali naš šumarak kako bi se šator što bolje prikrio. Bili smo smiješni sami sebi, ali ponosio bi se nama svaki časnik velike Ruske armije.

Prošli dan je bio zaista naporan, a nismo znali što nas danas očekuje, pa smo sinoć ranije legli, dobro se naspavali i ustali nešto ranije, oko 5,30 sati.

Krenuli ipak nismo ništa ranije nego obično. Danas je jutro bilo pitomije nego inače. Pokušavamo iskoristiti vrijeme bez vjetra, pa stišćemo pedale jače no inače. U 11 sati kilometarsat je pokazao prijeđenih 50 km. To je bilo odlično, sada ako i puhne - imamo vremena. Međutim vjetra danas nije bilo. Možda neki dašak, ali ništa značajno. Vozili smo cijeli dan po sunčanom vremenu, gotovo da se nismo oznojili, a kilometri su se samo okretali.

Ovaj dio puta nije ni po čemu atraktivan, pa se polako privikavamo na Rusiju, na ta nepregledna polja. Stalno mislim kako će to izgledati kad uđemo u prostranstva iza Urala.

Stigli smo oko 17,30 sati blizu mjesta Surovikino (Суровикино) i tamo odlučili podići bivak. Kako smo nešto ranije stali, vremena za odmor je bilo napretek. Odradili smo i neke stvari za koje inače imamo manje vremena. Krpali smo oštećenu opremu i detaljnije pregledali plan puta. Zasad sve ide po planu.

Prešli smo 131 kilometar.