Mnogi brinu za nas dvojicu. Moj veliki prijatelj Vlado (živi u Travniku), sinoć mi je javio da nas, prema vremenskoj prognozi BBC-ja, danas očekuje lijep sunčan dan, s možda malo naoblake, a idućih dana uglavnom sunčano. Bio je u pravu za danas.

Voziti bicikl po ovakvom danu pravo je uživanje. No danas ono ne traje dugo, jer smo Marko i ja već oko 11 sati bili u centru Volgograda (Волгоград). Grad se doima mnogo veći nego što bi čovjek mogao zaključiti kada zna da ima samo 1,1 milijun stanovnika (negdje sam čuo taj podatak).

Vozikamo se užim centrom u potrazi za internet caffeom. Prvi nam je naime zadatak poslati dnevnik za blog, koji nam uređuju prijatelji iz Jutarnjeg lista, te naravno neke svježe fotografije. Pronalazimo jedini internet caffe u gradu, što nije bio nimalo lak zadatak. Nalazi se u neposrednoj blizini Tehničkog fakulteta i Pedagoške akademije. Uz kavicu i ljubaznu pomoć djevojke koja radi u caffeu brzo je prošlo gotovo dva sata, koliko mi je trebalo da pripremim i pošaljem slike u Zagreb (na mnoge adrese ljudima koji su me to tražili ili su taj mali poklon na neki način zaslužili). Dnevnik šaljem samo u Jutarnji list te gospođi Đurđi Sušec (glavnoj urednici našeg HEP-ovog Vjesnika) i familiji.



Nakon obavljenog zadatka opet smo na ulicama Volgograda. Nekad davno bio je Caricin (Царицын), a meni ga je nekako najsimpatičnije zvati Staljingrad (Сталинград; preimenovanje u Volgograd bilo je 1961. godine). Naravno da mnogi Rusi koji su na neki način bili izloženi patnji i mukama za vladavine Staljina ne dijele moje simpatije (koje naravno nisu vezane uz Staljina, već za ime grada), ali ja sam kroz svoje školovanje uglavnom spominjao Staljingrad, pa je tako i ostalo.



Vozikamo se dalje prema Volgi te uživamo u pogledu na veliku rijeku (Volga je najduža europska rijeka - 3.700 km, a interesantno je da od Zagreba do Volgograda, gdje smo je prvi put ugledali, ima upravo 3.700 km). Nekidan u jednom mailu potpore bila je emotivna pričica jednog mog prijatelja koji se sjetio svoga posjeta Dnjepru i kako velika rijeka može utjecati na čovjeka. Poseban je to osjećaj. Kako su moji odmori vezani uglavnom za more, poznat mi je osjećaj kojim more ispunjava čovjeka, a sada osjećam da je voda ta koja čovjeka nadahnjuje u svakom svom obliku. Prije ovoga putovanja (već sam pisao o tome) o zanimanju ribar - kad je rijeka u pitanju - nisam nikad razmišljao. Dunav, Dnjepar, Don, a posebno Volga otkrivaju mi nove horizonte.

Nakon Volge posjetili smo muzej (koji se nalazi uz samu rijeku), a posvećen je obrani Staljingrada 1942. godine. Za većinu Rusa Staljingrad je simbol otpora i velika pobjeda nad fašizmom. Mnogo je knjiga napisano i filmova snimljeno o herojskoj i zastrašujuće fanatičnoj borbi u obrani Staljingrada, ali tek kad se posjeti memorijalni centar (koji smo imali sreću obići uoči 9. svibnja, Dan pobjede, koji je ovdje možda i najveći praznik, pa je sve bilo pripremljeno za veliku proslavu), shvati se koliko je to zapravo Rusima važno i koliko su i sad ponosni na te dane, bez obzira što se kasnije sve događalo.



Postrojba (vjerujem najelitnijih) jedinica koje drže počasnu stražu u velikoj ovalnoj prostoriji (na čijem je zidu ispisano 7.200 imena vojnika koji su poginuli na mjestu gdje se danas nalazi memorijalni centar, a tijekom obrane Staljingrada zvalo se BRDO 102, ovdje poznato kao Mamajev Kurgan - Мамаев Курган), gori vječni plamen za svih DVA I POL MILIJUNA poginulih boraca u obrani Staljingrada.

Iznad memorijalnog centra je i spomenik, koji je ujedno i zaštitni znak Volgograda. Sedamdeset i dva metara visoka MAJKA RUSIJA (Rusi inače spomenik iz nekog razloga nazivaju "Majka rođena"), žena s visoko uzdignutim mačem (koji se još jedanaest metara uzdiže iznad spomenika) i koji se vidi gotovo iz svakog dijela Volgograda.



Ugodan dan u Volgogradu završili smo nabavkom potrebnih namirnica i kupovinom dodatnog kredita za naš ruski telefon. (Primjećujem da mi skida mnogo rublji kada me netko zove iz Zagreba, mora da sam već u roamingu, koji je ovdje i unutar države normalna stvar).

Izašli smo iz grada predvečer kako bismo pronašli mjesto za spavanje.

Danas smo imali i prvu zamjenu zračnice - na Markovom biciklu ispustila je zadnja guma pri izlasku iz grada. Propuštanje nije bilo veliko, prebacili smo prikolicu na moj bicikl, a Markovu gumu samo dodatno napumpali, te je promijenili tijekom večeri prije spavanja.

Prešli smo 83 kilometra.