Noć uz samu Volgu trebala bi biti za pamćenje. Podigli smo šator na
prekrasnom mjestu, no
do rijeke nismo mogli. Ipak, vidjeli smo
je iz neposredne blizine. Volga se čini dosta čistom rijekom. Druga
obala je u nekoj omari, ali kako Volga ovdje nije jako široka, vidimo
drugu stranu. Možda najvažnije - čujemo Volgu.
Tijekom noći u
više navrata padala je kiša. Gotovo sat vremena vrlo jaka. Naš šator
dokazuje svoju kvalitetu. Ujutro je sve - osim njega naravno - bilo
suho. Marko spava prilično tvrdim snom i tek je ujutro primijetio da je
padala kiša. Moram napisati da niti ja nemam problema sa snom. Ustvari
vrlo brzo zaspim. Neki moji prijatelji (koji su bili sa mnom na nekim
prethodnim putovanjima) uvijek to spominju kao zgodnu šalu. Uvijek kao
ja prvi zaspim, a oni još nisu niti vreće otvorili. Dobro, priznajem,
zaista nemam problema sa spavanjem, ali za to stari ljudi navode dva
razloga: 1) zdravlje, 2) čistu savjest (ovaj razlog mi se sviđa). Inače o
tome kako i gdje sve mogu zaspati mogao bi posvjedočiti i moj zubar dr.
Cvok iz ambulante u Voltinom. Nisam siguran, ali čini mi se da
je rekao kako sam ja prvi pacijent koji mu je na trenutak zaspao u
stolcu tijekom popravka zuba.
Krenuli
smo po pješčanom putu oko 8,30 sati, prema glavnoj cesti, a onda na
sjever prema Saratovu (Саратов). Naravno do Saratova nećemo stići danas
(ostalo je nešto manje od 300 kilometara), ali kao što kažu Rusi:
Trasa-Saratov.
Danas nas koče tri faktora. Prvi je sjeverni
vjetar (krećemo se prema sjeveru), drugi je vrlo loša cesta (asfalt je u
groznom stanju, sve je puno rupa), a treći to što je cesta valovita (to
je možda najblaži opis) i vrlo zahtjevna za vožnju jer se izmjenjuju
uzbrdice i nizbrdice na cijeloj etapi.
Koristim GPS, kako bih se
uvjerio koliku visinsku razliku svladavamo uspinjanjem i i poništavamo
ponovnim spuštanjem. Krenuli smo s +7 metara nadmorske visine te se
popeli na +146 metara, i to ponovili desetak puta (spuštali smo se
doduše do cca +50 n/m).
Takva vožnja više je psihički naporna
nego fizički. Mi smo se danas popeli na "Sljeme" barem jednom, a uvijek
smo blizu rijeke. Vjerujte, vožnja na Sljeme je ozbiljan biciklistički
izazov (tko misli da pretjerujem - bicikl, pa na Sljeme), s tim da naš
svaki bicikl ima više od 50 kg, a s prikolicom više i od 100 kg.
Pretkraj
dana došao je i umor. U gradu Kamjišinu (200 tisuća stanovnika) stajemo
i kupujemo novu SIM-karticu novog telefonskog operatera, te na izlazu
iz grada stajemo ispred potpuno novog motela, EURO-LUX, gdje odlučujemo
prenoćiti. Glavni razlog je mnogo prljavog rublja koje nam se
akumuliralo prethodnih dana, a ovdje postoji i stroj za pranje rublja.
To je luksuz kakvog si već duže vrijeme nismo priuštili.
S
izborom prenoćišta nismo pogriješili, vlasnik je Armenac
Georgi,
a s njima se dobro slažemo još od Rostova na Donu. Pripremili su nam
pravu armensku večeru. Za predjelo sušena vratina u ovitku od paprike,
goveđe kobasice, sir i mnogo svježe salate, onda mesna juha s maslinama i
limunom, te na kraju armenski šašljik (ražnjić) spreman na specijalnom
plinskom grilu koji ima izrazito visoku temperaturu - meso je izvana
zapečeno tako da pucketa pod zubima, a iznutra mekano i sočno. Pravi
užitak.
Danas smo malo više potrošili, od sutra ponovo štednja.
Prešli
smo
89 kilometara.
GPS koordinate:
49,33º 74' N
45,00º
00' E
elev 7 m