Spavali smo u vrlo pristojnom motelu (za ruske standarde), a naši domaćini Armenci - gazda Georgi i posebno kuhar Georgi - pokazali su se u najboljem svjetlu.

Iako je za očekivati da ćemo se na ovakvom mjestu odmoriti bolje nego u šatoru, to nije tako, jer kada kampiramo uvijek ranije legnemo, pa i duže spavamo. Ipak, mnogo korisnih stvari napravljeno je tijekom boravka u Euro Luxu - oprali smo sve što se dalo oprati, uključujući i sebe same.

Već dok smo spremali bicikle za nastavak puta vidjeli smo da nas očekuje težak dan. Vjetar je lomio granje drveća, i to pušući sa sjevera.

U razgovoru s gazdom Georgijem o cesti po kojoj nastavljamo put nismo dobili baš točne informacije o njenoj konfiguraciji (uglavnom je to dosta često, jer ljudi cestu poznaju iz perspektive vozača automobila, a manji dio iz perspektive biciklista).



Cesta je ponovo vrlo zahtjevna. Penjemo se po desetak minuta uz jak vjetar u prsa (brzinom od 8 do 10 km/h), a spuštamo brzinom do 20km/h uz okretanje pedala. I tako cijeli dan, nije bilo ravnice cijelih sedamdesetak kilometara. Kad sam prošle godine testirao bicikl i dio opreme (vozio sam više od 50 kg) od Zagreba preko Karlovca uz rijeku Dobru (pokraj Hidroelektrane Gojak) do Ogulina, pa dalje prema Bjelolasici i prijevoju Banska vrata (prijevoj je iznad tisuću metara) do Novog Vinodolskog i dalje na jug - Karlobag, Zadar, Šibenik, Trogir, niti u jednom trenutku nisam koristio najmanji lančanik na prednjem pogonu, a danas sam isključivo vozio koristeći upravo taj lančanik.

Vozimo se uglavnom uz nepregledne livade. Inače, kad je uz cestu drvored, on nam pomaže jer nas štiti od vjetra. Danas je sve golo.

Nigdje niti jedne kuće, a onda nasred nepregledne livade mala brvnara. Na njoj natpis uljanom bojom - "kafe" (naravno na ćirilici). Ispred brvnare zatvoreni trijem, nedostaju prozori, a na njihovu mjestu izložena domaća pića. Naravno, stajemo, ulazimo u "kafić". Nasred trijema stol i četiri stolca. Na stolu sol, biber. Izlazi prvo gazdarica. Žena šezdesetak godina, pozdravlja nas, smije se (smiješni smo joj - valjda zbog biciklističkih hlača). Moram priznati da je i ona nama smiješna. Ovdje je inače "fora" imati što više zlatnih zuba (mnogi mladi ljudi imaju SVE zlatne zube), a sirota baka nije u trendu - ima ih samo četiri. Za njom dolazi djed, gazda. On je, vidi se, stariji i siromašniji (nema zlatnih zuba), ali osjećamo miris izgorjelog duhana i ishlapljele vodke kad nam se približio.



Cijela atmosfera nalik je atmosferi i likovima iz meni vrlo drage američke serije Život na sjeveru. Uživam u vlastitom nastavku. Nude nas svačime, odlučujemo se za domaći gazirani sok od breskve (pakiranje od 1,5 l stoji manje od 1,5 l vode), pa  je jasno zašto ima okus deterdženta za suđe. Dobili smo sok, a plastične čaše tek kad smo zatražili. Pitamo za kruh. Baka nas gleda i odlučuje nam prodati jedan hljeb (hljeb je 20 rubalja, baka traži 30, misli da je dobro prošla, a da je tražila 50 mi bismo joj dali, jer idućih 100 km nema niti grama kruha za kupiti).

Napuštamo "ugostiteljski objekt" u kojem smo prvi i zadnji gosti danas. Sad kad napuštamo svoju "oazu" razmišljam o tome što ljude tjera da žive ovako usred ničega.

Vjetar nas je mučio do 17,30 sati, kad smo odučili stati u mjestu Krasnoarmijsku (Красноармейск). Napravili smo bijednih 79 km, a jedva hodamo.

Razmišljam o današnjem danu. Jedan od težih biciklističkih dana u mom životu. Vjetar, vožnja po izrazito lošem asfaltu, dugački usponi pa kratke strme nizbrdice. A ipak, moglo je biti još gore. Recimo da je nastavila ona kiša (koja je počela u tri navrata, ali je odmah stala), ili da je ovakav vjetar puhao kada je vanjska temperatura niža nego današnjih prekrasnih 20ºC.

Na kraju dana zaista smo umorni, ali ipak zadovoljni. Današnji dan nam je dokaz da možemo dosta i onda kad je zaista teško. Ovih sedamdesetak kilometara vrijedi psihološki mnogo više, nego samo kao ispunjavanje norme.

Tijekom večeri čujem s raznih strana dobre vijesti. Prva je vezana uz ženski dio moje obitelji. Cure (supruga i kći) uspješno su svladale uspon do Tabora s našom planinarskom družinom iz EL-TO PD Munjara 1907., koja kad se razljuti (osim što svladava takve vrhove) u istom danu može ispeći i roštilj i kotlovinu.

Druga vijest vezana je uz nogomet. Zadnje kolo engleskog prvenstva nije donijelo iznenađenje, MOJ ManUtd i ove godine je postao prvak. Hvala svima na čestitkama, očekujem ih i 21. svibnja oko ponoći, kada završava finale Lige prvaka u kojoj će nam se pokušati suprotstaviti Chelsea. Da sam bar malo bliže Moskvi... (zapravo i nisam nikad bio bliže Moskvi nego sad), no na finale Lige prvaka u kojem igra ManUtd mogu i dogodine, a Olimpijske igre u Pekingu su samo ove godine.

Prešli smo 79 kilometara.

GPS koordinate:
50.43º57" N
45.30º82" E
elev. 232 n/m