Nakon što smo jučer podigli šator, kiša više nije padala. Bez obzira mislim da je odluka da ostanemo bila dobra, jer je vjetar nastavio puhati i pomogao nam da osušimo mokru opremu i odjeću.

Za danas imamo unaprijed zacrtan plan. Želja nam je doći do Toljatija (Тольятти), grada od oko 800 tisuća stanovnika smještenog sjeverozapadno od Samare (Самара). Tamo naime žive naši ruski poznanici koji su nas pozvali u posjet - motoristi Oleg i Saša te Ivan, Olegov prijatelj kojeg smo sreli dva dana kasnije.

Prije nego što smo bicikle dovukli do ceste, Marko je imao malu nezgodu - prešao je preko vrlo oštrog komada stakla skrivenog u travi i probušio zadnju gumu na biciklu i na prikolici koju danas vuče. Polazak je bio odgođen za tridesetak minuta.



Vrlo brzo smo stigli do Sizranja (Сызрань), gdje se zaustavljamo na usputnoj benzinskoj stanici kako bismo dobili potvrdu da smo na dobrom putu. Na cijelom putu se držim one putničke - "Kartu čitaj, seljaka pitaj". Posebno sad, kad smo skrenuli sa zacrtanog puta (za koji imam napravljene vrlo precizne karte još iz Zagreba), pa se moram koristiti jednom ne suviše preciznom autokartom koju mi je donijela sestra prije nekoliko godina, baš kad je bila u Samari na nekom skupu profesora engleskog jezika. Ovog puta nisam pitao seljaka, već gospođu koja radi na stanici i - pogriješio sam. Nisam imao razloga ne vjerovati joj jer ipak ona živi ovdje, a i pravac koji mi je pokazala mogao se prihvatiti kao obilazak grada u koji nismo trebali ulaziti, nego najkraćim putem prema Toljatiju.

Nakon nekoliko kilometara počeo sam sumnjati da idemo u pogrešnom smjeru. Kompas (koji je cijelo vrijeme preda mnom i koji uvijek pratim) pokazuje da nešto nije u redu i onda nakon jednog zavoja - rampa u obliku lanca razvučenog preko ceste i znak koji označava prestanak ceste. Pored rampe manja kamionska prikolica, pretvorena u kamp-kućicu, i u njoj dva čuvara - Slava i Ljoša.



Objašnjavaju da ovo nije pravi put za M5, koju mi trebamo, odnosno nije još gotov, pa možda bi se i moglo proći, ali bolje da se vratimo dvadesetak kilometara, pa onda još trideset kilometara do M5 na zapad i trla baba lan da joj prođe dan...

Gledamo jedni druge u čudu, a onda u jednom trenutku - kada smo im objasnili tko smo i kamo idemo - situacija se malo mijenja. Sad već možemo proći, tako da nastavljamo tri kilometra po novom asfaltu, a onda još četiri po gruntovki (makadamu) i evo nas na M5.



Nakon nas dolazi još automobila do "rampe", a naši čuvari ceste u izgradnji (valjda da je netko ne odnese) imaju isti pristup - nema prolaza. Ali kad vozači pokažu dobru volju pomoći u financiranju izgradnju ceste tako da prvu ratu uplate odmah, na licu mjesta, i to upravo Slavi i Ljoši, sve se da riješiti. To su pravi profići.

Vidjeli su naš smiješak kad su uzeli prvih 100 rubalja (tarifa je sljedeća: automobili - 100, kombi - 150, kamioni - 200 rubalja) za prolazak prvog automobila i onda smo se počeli zafrkavati. Sve je završilo zajedničkim gablecom u njihovoj prikolici pored improvizirane peći na drva, koju nazivaju buržujka. Nakon što smo mi pojeli njihove sarme, a oni naš špek, te kad smo popili zajedno čaj, zamijenili naše olimpijske značke za njihove security značke, rampa je zastrugala asfalt, a mi smo krenuli prema M5.



M5 je cesta koja će nas pratiti skoro do samoga kraja našega putovanja Rusijom (u svojim varijantama M51, M53) još možda 5.000 km. Ovaj dio prema Toljatiju vrlo je prometan, ali cesta je prilično široka, a kvaliteta asfalta varira - kao i na drugim prometnicama - od potpuno nove do one gdje i kamioni lome kotače. Što se čistoće tiče, nije slučaj kao ranije, zasad nije uredno.

Neposredno pred Toljatijem prestiže nas automobil ruskih registarskih pločica, ali netko dovikuje: "Đe si zemljače, kuda?"

Zaustavljamo se, izlaze momci iz auta - nismo baš sto posto zemljaci, dečki su Bosanci, naravno razumijemo se odlično, samo što se ne grlimo.



"Kud si kreno, đe si, šta ima?", dovikuju momci, ne vjerujući da su sreli (skoro) zemljake u tuđoj zemlji na biciklima. Družimo se neko vrijeme, par fotografija za uspomenu, pa onda rastanak uz moj zaključak (koji su prihvatili smijući se do ludila) - "Kakva bi to zemlja bila da nema Bosance da je grade!"

Upravo tijekom rastanka zaustavljaju se dva "bijesna" automobila pored nas. Ludi sportski BMW 645, iz kojega izlazi naš poznanik Ivan, i terenac Mitsubishi Outlander, iz kojega izlazi Oleg. Dogovor je bio da se nađemo iza mosta na Volgi oko 20 sati, ali mi kasnimo iz dva razloga. Prvi je taj da smo tek oko podneva saznali da smo ušli u Samarsku oblast (Самарская область), gdje sat moramo pomaknuti unaprijed (sad smo od Zagreba na  +3 sata), ali svejedno možda bismo i stigli na vrijeme da nije bila prilična gužva na cesti.



Ponovno rukovanje sa znancima s ceste. Isprika za kašnjenje, a onda njihov prijedlog. Imaju sve isplanirano za nas večeras. Petak je i vode nas na vikend u Olegovu vikendicu na Volgi, koja se nalazi 50 km u pravcu iz kojeg smo došli. Skidamo torbe s bicikla i trpamo ih u BMW, a bicikle u terenac, dolazi i treći poznanik Saša sa svojom Alfom, u koju stavljamo prikolicu. Mogu reći da smo vrlo brzo dojurili u Žiguljovsk (Жигулёвск), mirno mjestašce na samoj obali Volge.



Dečki su nas pristojno pozvali, mi smo se pristojno odazvali, ali nismo očekivali ovakvu pažnju, a posebno ne raskoš u koju smo stigli. Olegova vikendica nalazi se 10 metara od Volge. U njoj su trenutačno dvije obitelji - njegovi roditelji i njegov brat sa svojom obitelji, ali oni jednostavno ne smetaju jedni drugima jer je to vikendica od 1.000 kvadratnih metara. Ni mi nećemo smetati, jer smo zbog tuluma koji je priređen u našu čast smješteni u vrtnoj kućici od stotinjak kvadrata, koja je inače namijenjena upravo za ovakve prigode, kad se ljudi hoće malo zabaviti. Dobio sam sobu od pedesetak kvadrata, uz ispriku jer nema klasični krevet, već samo dva naslonjača koji se mogu koristiti kao kreveti, budući da je soba više za dnevni boravak (ima veliki otvoreni kamin, veliku staklenu stijenu s pogledom na rijeku, tu je i veliki plazma ekran...). Osim toga tu je i kuhinjica (prepuna različite hrane i pića, u to vrijeme rošilj je već bio spreman). I naravno kakva bi to bila vrtna kućica koja nema saunu (iako Rusi ne vole tu riječ, već kažu "ruska banja").



Šašljik, kako nazivaju svoje ražnjiče, bio je gotov prije ponoći, onda uvozno pivo (koje ovdje stoji preko pet dolara). Tu je naravno i najbolja votka, pa onda "banja". Kažu dečki: "To je klasični ruski vikend." Možda je, nisam siguran, ali nama je bilo dobro.

Prešli smo više od 130 kilometara, ali smo greškom izbrisali točne podatke s brzinomjera.



GPS koordinate - Olegova kuća na Volgi (Žiguljovsk)
53,26º 71' N
49,47º 37' E
elev 32 m