Spavali smo odlično, makar sam se probudio da bih zatvorio dodatna vrata kad je počela lagana kiša. Pišem već nekoliko dana kako je vrijeme lijepo i sunčano, vruće, a onda odjednom kiša. Vrijeme je ovdje nestabilno, morati ću se raspitati je li to uvijek tako ili je ovo slučajnost.



Nekoliko ljudi, koji borave u dijelu gostilnice što se iznajmljuje radnicima s obližnjeg gradilišta, došlo se pozdraviti s nama nakon što su primijetili da smo se probudili. Zovu nas na čaj, no sad nemamo vremena jer moramo složiti stvari, a kako smo spavali malo duže - moramo i požuriti. Sinoć smo malo razgovarali o promjenama rasporeda dnevnih aktivnosti. Kako su dani duži, vožnja bi se možda mogla navečer produžiti, u korist jutarnjeg spavanja.

Nismo otišli na čaj. Mislili smo otići u restoran na kavu, no bio je zatvoren. Prvi put smo krenuli bez doručka. Marko još uvijek nije fit sa želucem, a meni je svejedno. Plan je da stanemo u prvoj birtiji, a ovdje na ulasku u grad moralo bi ih biti više.



Oko 11 sati dolazimo u uži centar Ufe (Уфа). To je najveći grad u regiji, s 1,1 milijun stanovnika, ujedno je i glavni grad autonomne Republike Baškirije (Baškortostana; Республика Башкортостан, Башкирия). Većina stanovnika u okolici su Baškiri, kojih u regiji ima gotovo četiri milijuna. Većinu podataka o Baškirima saznali smo indirektno, raspitujući se zašto su svi putokazi pisani dvojezično. Makar i Baškiri pišu ćirilicom (što je meni, koji ne znam cijelu priču o Baškirima i njihovoj povijesti - čudno, a znam da su porijeklom turkijski muslimani). Doduše njihova se ćirilica od ruske razlikuje u 9 znakova i zato je razumljivo da su natpisi dvojezični.

I još nešto - ako vas put ikad donese u Ufu, pozdrav je HAU-MA!



U Ufi je za nas bio pravi radni dan, a nažalost vrlo malo turistički. Pronašli smo banku, poštu. Od danas vozimo nešto manje opreme jer smo 6 kilograma, za koju smo procijenili da su nam višak, poslali za Zagreb. Moja supruga, na čije je ime adresiran paket, ne mora biti zabrinuta ako paket ne stigne uskoro, jer to nam je i najavljeno. Ako sve bude u redu, paket stiže za 30 dana. (Ako paket ide darogom cijena po kilogramu je 200 rubalja, a ako ide samaljotom 400 rubalja.) Nakon pošte, našli smo i internet, što je bilo važno. Slike putuju, a i nešto dnevnika za blog. Sad su moji frendovi u Jutarnjem - Đivo i Saša - dobili malo posla za uređenje bloga, ali što ću im ja, zašto se druže sa mnom (kad se vratim, idemo na ćevape do Samoborca, pošteno?).

Mi smo nakon interneta također htjeli negdje na ćevape, ali ispriječio se restoran Mado, prepun raznih baškirskih delicija (konačno neka pristojna klopa), a na kraju malo baklava i sličnih kolačića kojima se nisam nadao na ovim geografskim širinama.


Norijada u Ufi

Ostala je još dopuna zaliha hrane, koje bi nam trebale biti dovoljne za prelazak Urala. Na izlazu iz grada zaustavljamo se pred dobro znanim lancem trgovina Metro. Kupili smo, između ostaloga, i 6-pack Podravkinih juha. Još da gazda Podravke zna s kojim smo je oduševljenjem bubnuli u košaru, poslao bi nam sigurno barem 6-pack piva Pan, i to samaljotom.

Na izlazu smo iz grada, oko 19 sati. Nije nikakava žurba jer imamo još dosta vremena do mraka, ali voljeli bismo u miru napraviti bivak. Našli smo mirno mjesto negdje oko 20,30 sati.

Ima komaraca, ali nisu gladni ni žedni.

Prešli smo 77 kilometara.

GPS koordinate:
54,43º 51' N
56,14º 69' E
elev 132 m