Danas počinje naše putovanje! Možda sam malo pretjerao, jer smo dosad izbiciklirali više od 5.000 kilometara, što treba cijeniti. Mislim naravno na to da danas počinje druga velika etapa našeg putovanja, kroz istočni dio Rusije, što je vrlo zahtjevan dio puta.



Koliko je biciklistički zahtjevan, brzo ćemo se imati prilike uvjeriti - već za desetak kilometara počinje vožnja Uralom, s kojim ćemo se družiti sve do Čeljabinska, narednih 400 kilometara. No, možda ni taj dio nije važan, koliko je važno sve na što moramo voditi računa tijekom vožnje kroz ta ogromna prostranstva Sibira i okolice.



Kao što smo se jučer dogovorili, danas smo krenuli sat vremena kasnije. Cesta krivuda ravnicom i još uvijek nema uspona.

Mala gužva na ulazu u Čeljabinsku oblast (Челябинская область; na ulazu u svaku oblast nalaze se veliki betonski spomenici s grbom ili nekim prepoznatljivim motivom te oblasti). Kamere uperene u nas. Zaustavlja nas dvoje s mikrofonima, predstavljaju se kao novinari TV-stanice iz gradića Aše (Аша).

- Drago nam je da ste stigli u našu oblast i naš grad, ovdje je i gospodin Sergej, pukovnik milicije, načelnik zapadnog dijela Čeljabinske oblasti, distrikta Aša, koji vam želi dobrodošlicu - govori nam žena na odličnom engleskom i dodaje: "A gdje su ostali?"


Pukovnik i civili

Sve se događa kao u filmovima zabune, kad sve krene redoslijedom koji može smisliti samo scenarist s puno mašte. Odmah shvaćamo da nismo ti koje očekuju, da su glavne zvijezde negdje iza nas, ali ovo je naših pet minuta slave.

Dok objašnjavamo tko smo (kamerman to svakako ne razumije i snima svaki naš pokret), saznajemo da je negdje iza nas grupa nizozemskih policajaca, koji također na biciklima idu na Olimpijske igre u pratnji ruske policije. Njih nema još neko vrijeme, a mi se družimo s novinarima, gospodinom pukovnikom (s kojim smo već na ti), razmjenjujemo e-mail adrese, male poklone (dobili smo ruske bajke, a oni značke HOO-a).



Razišli smo se, samo što nismo suzu spustili, te par kilometara dalje stajemo na gablec. Kad je Marko gladan (a to je često) ne može niti razmišljati, kamoli voziti bicikl. Klopamo mi tako na livadi desetak metara od ceste, kad čujemo škripu kočnica, a iz najnovije Lade izlazi naš prijatelj pukovnik Sergej, za njim skakuće prevoditeljica koja viče: "Dolaze!". Marko koristi priliku i nosi mu bajke koje nam je poklonio bez posvete, da napiše bilo što. Upravo tih par riječi i potpis daju knjizi originalnost.

- Harašo, harašo - viče pukovnik i dodaje: "Najbolje je da pođete s njima do livade uz jezero koju smo im namijenili za noćas".



Pospremili smo stvari, izašli na cestu. Čekali smo desetak minuta dok se na obzoru nije pojavio prvo ruski milicijski auto (s rotirkama), a onda grupa biciklista, na moje iznenađenje starija nego što sam očekivao. Na biciklima je dvanaestero biciklista, od toga dvije žene. Pratnja je kombi s prikolicom. U njemu su još dvojica. Veselje je obostrano, možda su oni čak više oduševljeni nama. Rukujemo se, upoznajemo i odmah njihov poziv - vozite s nama do naše livade.

Danas smo napravili samo sedamdesetak kilometara, ali prihvaćamo poziv. Ne sreću se biciklistički prijatelji u Rusiji svaki dan. Vozimo se pod ruskom milicijskom pratnjom, u društvu zapadnoeuropske policije - čovječe, pa mi smo sada najsigurniji na planeti!

Skrećemo s glavne ceste, vozimo još 1,5 km po prašnjavom zemljanom putu i evo nas na prekrasnoj livadi pored malog jezera. Dočekuje nas Sergej s eskortom, pozdravlja, garantira ugodnu večer i potpunu sigurnost.



Iz kombija izlazi simpatičan čovjek, odmah otvara bočna vrata velike prikolice i vuče veliku kutiju punu limenki piva. Primjećujem da je ovo prava sportska ekipa. Bicikli su već naslonjeni na nožicama (njihovi bicikli mogu imati nožice jer ne voze nikakvu opremu, oprema se vozi u kombiju) i svi su se uhvatili limenki. Simpatični čovjek onda otvara zadnja vrata prikolice, a veselo društvo odmah izvlači sklopive stolce. Sad je sva potrebna oprema za nastavak večeri u funkciji.

Družimo se s našim novim prijateljima. Saznajemo da je simpatični čovjek njihov kuhar na putu, zove se Gunter. S njim moramo biti u posebno dobrim odnosima, kao uostalom i uvijek s kuharima. Ostala imena nismo zapamtili.

Na red je došlo postavljanje šatora. Djelomično su nas na to natjerali komarci - tko zna kad bi se otišlo na spavanje da nismo u blizini jezera, gdje komaraca ima više nego Rusa.

Prešli smo 76 kilometara.

GPS koordinate:
54,43º 51' N
56,14º 69' E
elev 132 m