Na obroncima smo Urala i klima je odmah drugačija. Već sinoć bilo je
nešto hladnije, a oko ponoći je počela i jaka kiša. Pojačavala je
dodatno, nekoliko puta, i nije stala sve do jutra. Uspjeli smo se nekako
spremiti za nastavak puta, to u ovakvim uvjetima nije jednostavno.
Šator treba složiti mokar, jer nema ni sunca ni vjetra, a vlažnost je
velika i nema šanse da se osuši. Kiša je zakomplicirala mnogo toga, od
pripreme doručka do nemogućnosti normalnog kretanja livadom, jer bi
obuću trebalo sačuvati što duže suhom.
Našim
nizozemskim prijateljima je nešto
jednostavnije - svoje mokre stvari odložili su u prikolicu koju vuče
njihov kombi, obukli su svježu čistu odjeću i obuću, a u to vrijeme
Gunter im je pripremao doručak na
velikom improviziranom stolu, koji se napravi od jedne stranice na
prikolici. Vrlo su dobro organizirani i disciplinirani, to se odmah
vidi. Moraju uvijek krenuti u dogovoreno vrijeme jer njihova ruska
milicijska pratnja čeka.
Mi kasnimo s polaskom i to nije čudno,
ali ne brinemo. Pozdravljamo se s Nizozemcima, svjesni - jedni i drugi -
da ćemo se tijekom naših putovanja viđati na cesti, jer sad više za put
na istok nema mnogo mogućnosti, posebno kad smo kroz razgovor saznali
da ni oni ne idu
kroz Kazahstan.
Za sat vremena
bili smo spremni za polazak. Nakon što smo mislili da smo se izvukli s
raskvašene livade, upali smo u još veće probleme. Onaj prašnjavi
zemljani put od glavne ceste do jezera pretvorio se u neopisivo blato,
koje se lijepilo za naše kotače toliko da ne samo da se nismo mogli
voziti, već bicikle nismo mogli ni gurati. Blato se uvuklo ispod
blatobrana i zakočilo kotače. Pored ceste je visoka trava i žbunje koje
nam ne dopušta kretanje onako kako bismo željeli. Pomoću primitivnih
alata od slomljenog granja očistili smo blato s kotača (kad napišem
očistili, to znači maknuli blato toliko da se kotači mogu okretati) i
polako počeli gurati bicikl po bicikl kroz visoku travu. Sada više nije
moguće niti jedan komadić obuće ili odjeće sačuvati suhim, već nam je
važno na bilo koji način izvući se iz ove močvare.
U
dva navrata smo se vraćali po dio torbi koje smo skinuli s bicikala, i
naravno našeg Boba (naša prikolica zove se BOB YAK, mi je zovemo
skraćeno), kojeg smo otkvačili od bicikla jer gurati bicikl i prikolicu
zajedno kroz travu nije bilo moguće. (Bicikli bez prikolice imaju po 50
kg, a prikolica dodatnih 50 kg i to ako nismo uzeli ništa vode za
rezervu).
Puna dva
sata trajala je akcija spašavanja iz kaljuže duge 1,5 km. Bili smo
prljavi, mokri i umorni. Možda smo o tome mogli razmišljati sinoć, ali
smo bili euforični kada smo sreli Nizozemce, a i dan je bio prekrasan,
tko bi tad pomislio na ovakvu kišu.
Krenuli smo ipak nekako, a
onda je ponovo počela kiša. Možda bi bilo bolje da nije padala, ali ovog
puta je i koristila - na cesti punoj lokvi uspijevamo barem malo
otopiti blato koje se zalijepilo za blatobrane i ostale dijelove
bicikla, posebno dijelove kotača gdje su kočione površine. Već smo
potpuno svjesni da ova kiša neće prestati i da će današnji dan biti
drugačiji od drugih.
Počinju
i usponi, pa odmah i spustovi. Penjemo se na dvjestotinjak metara
nadmorske visine, pa se spuštamo stotinjak i tako cijeli dan.
Marko danas vuče prikolicu i nije mu
lako. Znamo da nas očekuje najviši prijevoj na 670 metara nadmorske
visine, no to je najmanje važno kad se stalno penjemo i spuštamo. Za
usporedbu je možda najbolje naše Sljeme, gdje se uspon iz Zagreba (koji
je oko 130 m nad morem) do vrha (1.000 m nad morem) laganom vožnjom
stigne za dva sata. Ural je širok 300 kilometara i mnogo je brda i
brdašaca za prijeći.
Nakon spusta od 7,5 km (nakon spomenutog
prijevoja), što je inače odlično za dobiti upalu pluća kad si mokar kao
miš, dolazimo oko 20 sati u Jurjuzanj (Юрюзань). Saznali smo za
gostilnicu uz cestu odmah na ulasku u
mjesto. Danas nam je ona potrebna.
Ulazimo trijumfalno u
dvorište
gostilnice, a tamo
naši Nizozemci čiste bicikle punom parom. Istim putem, isti problemi.
Prešli
smo
97 kilometara.
GPS koordinate:
54,52º 43' N
57,15º
35' E
elev 177 m
