Čišćenje i sušenje obilježilo je sinoćnju večer. Bili smo umorni, ali i ponosni jer je iza nas bio težak dan, a ipak smo izašli kao pobjednici.

Jutro nažalost nije donijelo veću promjenu vremena. Nizozemci su ponovo krenuli prvi, a mi smo ostali još neko vrijeme uređivati bicikle za nastavak puta, možda čak očekujući da će kiša, koja je sipila, prestati. To se nije dogodilo.



Danas ja vukljam Boba, ide mi odlično. U dobrom smo ritmu. Preskačemo brdo po brdo divovskog Urala koji se proteže od Artičkog mora na sjeveru do Kazahstana na jugu, u dužini od 2.000 kilometara. Najviši vrh, Narodnaja gora (Народная гора) nalazi se na sjevernom dijelu i visok je 1.894 metra. Poznat je kao veliko nalazište minerala i raznih metala, pa su zato na njegovim obroncima nastali gradovi Perm (Пермь), Jekaterinburg (Екатеринбург, bivši Sverdlovsk) i Čeljabinsk (Челябинск). Tijekom Drugog svjetskog rata bio je centar sovjetske ratne industrije. Nakon sovjetskog ulaska u rat, na Ural je preseljeno više od 700 tvornica za proizvodnju naoružanja.



Nakon četrdesetak kilometara, zadovoljni što je kiša prestala, zaustavljamo se na ručak. Imali smo sreće jer smo stali kod armenskog restorana, a njihov šašljik puno je bolji nego kad ga spravljaju Rusi. Družimo se neko vrijeme i s prodavačima suvenira, koji nam poklanjaju lokalne kičaste suvenire (na komadu drva lijepe šarene kamenčiće i oslikavaju detalje Urala zimi ili ljeti). Dobili smo i zimu i ljeto.

Kad uhvatimo volan bicikla, kiša ponovo počinje, to je danas tako. Sad pada prilično jako, ali mi vozimo dalje. Zaustavljamo s nakratko na jednoj stajanki (čuvano parkiralište za kamione) te se raspitujemo za neki smještaj u narednih 50 kilometara. Dobijamo odgovor koji smo priželjkivali - nakon najvećeg završnog uspona od 6 km na 820 metara nadmorske visine, spust je 7 km, a onda bi trebala biti gostilnica. Taktika za danas je jasna - bez obzira što smo mokri, ne stajemo do toplog smještaja. Penjemo se prema najvišoj točki Urala, koji se prema nama ne ponaša baš domaćinski. Dva dana se pentramo i spuštamo njime, a on kao da nam se želi pokazati okrutnim, evo sad već i u kasno proljeće.



Zadnja dva kilometra uspona vozimo se kroz vrlo gustu maglu, zaustavljamo se na vrhu, mjerimo nadmorsku visinu, spremamo se na spust mokri, što od kiše (koja je ipak prestala prije pola sata), što od znoja.

Na samom kraju spusta primjećujemo neuobičajenu sliku za Rusiju, a posebno za ovo područje - desno od ceste na maloj livadi još manji kamp, to ne može biti nitko drugi nego naši Nizozemci, koji kao da su nas očekivali. Jednoglasno nas dozivaju: "Palačinke su još vruće!"

Marko i ja se nećkamo, mokri smo, bilo bi nam bolje potražiti onaj smještaj večeras. Naši prijatelji kao da su primijetili da se dvoumimo, pa trče preko livade kako bi riješili dilemu. Nakon desetak sekundi objasnili su nam da su od ruske milicije dobili točne podatke kako je prvi mogući smještaj tek nakon 70 km, jer - da je bliže - i oni bi se uputili.


Nizozemska trasa

Sad za nas postaju mali problemi, svjesni smo da od sušenja odjeće nema ništa, šator je mokar bio spremljen još prije dva dana, večeras će biti zanimljivo. Vrlo smo vješti s opremom, pa smo bivak digli za manje od pet minuta. Plinskim kuhalom oprezno sušimo šator, za još pet minuta moglo se u njemu presvlačiti kao u hotelskoj sobi. Osnovna higijena, potpuno suha odjeća i za 30 minuta bili smo opet živi.

Marko je pripremio toplu juhu, a nakon nje smo otišli na palačinke i pivo o kojem Nizozemci, moram priznati, vode računa. Svaki dan puna kašeta limenki. Postavili su naravno veliki vrtni šator, stolove, stolce, čak iz zezancije imaju i sliku na čelnoj stijeni šatora.

I sve bi bilo lijepo i krasno da negdje oko 22 sata nije ponovo počela kiša, i to ne obična, nego kiša koja spaja nebo i zemlju. Marka je poslužila sreća što je ranije otišao do našeg šatora, jer ja nisam mogao do njega još dva sata.

Prešli smo 110 kilometara.

GPS koordinate:
54,53º 01' N
58,25º 63' E