Ponovo smo živi. Sva odjeća nam je suha, a prije toga i oprana. Osjećamo se odlično. Marko je priredio doručak za pamćenje, a onda smo polako krenuli ka petnaestak kilometara udaljenom Čeljabinsku (Челябинск). Čim smo krenuli, počela je kiša, na koju se više niti ne obaziremo.

Ponovo imamo dosta obaveza. Trebali bismo pronaći poštu, internet-caffe i možda kupiti novu SIM-karticu, kako bi nam razgovori, ako nas netko zove iz Hrvatske, ponovo bili jeftiniji. Ovdje u Rusiji mobilna telefonija funkcionira dobro, mnogo je različitih operatera, pokrivenost je odlična (na mom hrvatskom broju nije mi se još dogodilo da nisam imao signala tijekom ova četiri tjedna; inače mi je telefon podešen da automatski mijenja operatera).



No, nije baš sve sjajno. Prvo - stranci u Rusiji službeno ne mogu kupiti start-paket nekog operatera i tako imati ruski broj, jer je za kupnju SIM-kartice potrebna ruska putovnica. To mi je bilo i bit će neprihvatljivo, jer je putovnica dokument koji se koristi u druge svrhe. To sam čak jednom pokušao objasniti u trgovini, pitavši što je s onim Rusima koji nemaju putovnicu, zar ne mogu onda imati niti mobilni telefon, no nisam dobio odgovor.

Drugi problem je što se i unutar Rusije u nekim slučajevima naplaćuje roaming. To je možda i razumljivo s obzirom na veličinu Rusije, koja od Sankt Peterburga (Санкт-Петербург) na zapadu pa do Vladivostoka (Владивосток) na istoku ima dvanaest vremenskih zona. No roaming je vezan na promjenu oblasti, a kako mi oblasti mijenjamo svakih par dana, stalno smo u roamingu. Ukratko, SIM-karticu ne možeš kupiti jer si stranac, a potrebna ti je nova svakih sedam dana kako bi telefoniranje bilo u nekim normalnim okvirima što se tiče cijene. Primjer: ako želim nazvati sa svog hrvatskog broja kući u Zagreb, to stoji 23 kune po minuti.



Ponavljamo staru priču i odmah vozimo u sami centar Čeljabinska. Grad je veličine Zagreba, oko jedan milijun stanovnika. Uži centar je lijepo uređen i, makar je u Aziji, ima europski štih. Na gradskom grbu se nalazi deva, što nam je bilo interesantno, pa smo se raspitivali i saznali da je Čeljabinsk bio vrlo važan grad na Putu svile i da je zato deva simbol grada. Čeljabinsk se danas ponosi proizvodnjom velikih traktora i građevinskih strojeva, a to je i tradicija u gradu koji još nazivaju Tenkograd, jer je ovdje proizvođen poznati ruski tenk T-34, kao i razorno rusko oružje iz Drugog svjetskog rata - kaćuša i najpoznatija puška na svijetu - kalašnjikov.

Pronašli smo poštu, a onda se načekali dva sata u redu za internet, kako bismo poslali svježe dnevnike i fotografije. Posjetili smo gruzijski fast food, sjećamo ga se još iz Ukrajine (tamo je šarma bila bolja, mislim i neponovljiva).

Sve što smo planirali obavili smo do 16 sati i onda pobjegli iz grada. Uspjeli smo napraviti još 50 kilometara prema istoku, a onda odmor u brezovoj šumi.



P.S. Ako Rusi budu mijenjali kovanice, svakako na njih moraju otisnuti sljedeće:
- na kopejke - drvo breze
- na rublje - svakako komarca
Ni jednog ni drugog nigdje nema tako mnogo kao u Rusiji.

Prešli smo 81 kilometar.

55,00º 66' N
61,15º 53' E
elev 263 m