Napuštamo našu brezovu šumicu oko 9 sati. Komaraca nije bilo, potjerala ih je kiša koja je padala dobar dio noći, ali pred jutro je prestala. Tada je puhnuo vjetrić koji nas je spasio, jer je kroz pola sata dobro osušio naš šator i potjerao pokojeg zalutalog komarca.

Već nakon pola sata vožnje počela je ponovo kiša. Nikako da dočekamo sunce. Danas je peti dan da nas kiša prati, no zasad joj se uspijevamo na razne načine oduprijeti.

Zaustavljamo se na jednoj stajanki, kako bismo kupili malo vode i kruha. Tek što je Marko ušao u trgovinu, čujem iza sebe dozivanje s ceste: "Horvati, Horvati!" Okrenem se i vidim dvojicu biciklista s prtljagom poput nas. U prvi tren pokušavam prepoznati nekog od naših Nizozemaca, ali to nisu oni. Pozdravljamo se, vrlo srdačno, jer takvi su susreti rijetkost, pogotovo ovdje u Sibiru.



Naši novi poznanici su Mađari, braća Géza i Csaba, koji su krenuli od Segedina (Szeged) na sjeveroistok prema Ukrajini, pa središnjim dijelom Ukrajine do Donjecka (Донецьк) te se priključili na našu rutu prije Volgograda (Волгоград). Od onda znaju za Marka i mene, od ljudi na putu koji su im rekli da su dva Hrvata ispred njih. Malo smo razgovarali (mlađi brat malo govori engleski) o vremenu, cestama, motivima putovanja. Saznajemo da su veliki sportaši (bave se vrlo zahtjevnim avanturističkim utrkama - kombinacija trčanja, veslanja, slobodnog penjanja, biciklizma, ponekad plivanja - uglavnom vrlo napornih disciplina, i kažu za svoju ekipu da je prošle godine bila viceprvak Mađarske). Momci ostaju nešto pojesti, a Marko i ja nastavljamo dalje po laganoj kišici. Nakon nekoliko kilometara primjećujemo mlađeg čovjeka obučenog tako da se razlikuje od ovdašnjih ljudi (kojeg smo vidjeli i jučer predvečer uz cestu), ali mu nismo posvetili dovoljno pažnje, što danas ispravljamo.

Zaustavljamo se i odmah primjećujemo da je stranac. Upoznajemo se sa Švicarcem, koji za sebe kaže da se zove Pedro, odnosno da ga tako ljudi u njegovoj domovini zovu. Mladić nije stariji od tridesetak godina, duže plave kose, obučen u odijelo slično lovačkima (mislim da je to možda i neka vrsta švicarske tradicionalne nošnje), a preko svega ima prebačenu sivomaslinastu pelerinu koja podsjeća na vojnu opremu. Na leđima ima maleni ruksak, a  u rukama najlonsku vrećicu, plastičnu kutijicu punu tjestenine i žlicu. Ustvari mi smo čovjeka prekinuli u ručku.



Pedro odmah odlaže vrećicu i kompletan ručak, vadi skupi digitalni fotoaparat i slika nas, a mi njega, pa onda nekako svi zajedno. Razgovaramo o našem susretu, o njegovom i našem putovanju. Pedru je današnji dan 200. otkako je krenuo pješice iz Švicarske prema Pekingu. Njegov put naravno nema veze s Olimpijskim igrama. Nema šator, nema vreću za spavanje, ima svoju pelerinu i to bi bilo to. Nažalost (ili nasreću) prekinut će putovanje nakratko u Omsku (Омск) jer mu je dobar prijatelj javio da se ženi te sjeda u Omsku na avion i leti na vjenčanje, a potom se vraća u Omsk i nastavlja svoje pješačenje na istok.

Odmah smo mu ispričali priču o Pavelu, Rusu koji već četrnaest godina šeta Rusijom te koji je pravi "šetač". Pedru je to izmamilo osmijeh, primijetili smo da mu je bilo drago što smo malo porazgovarali. Oduševljen je bio kad je čuo da smo i mi na putu za Peking. Željeli smo mu pokloniti značku HOO-a, no on se zahvalio i odbio poklon, obrazlažući da su mu ljudi mnogo toga željeli pokloniti, ali on jednostavno ništa ne uzima jer mu je i ovako već teško. Slikao je malu značkicu, pitali smo ga još jednom treba li išta te možemo li mu ikako pomoći. Pravi Švicarac se poklonio, zahvalio i krenuo pješice uz M51.

Krenuli smo i mi uz M51 (to je nasljednica M5, Moskovske trase prema dalekom istoku), samo ipak malo brže nego Pedro.

Nakon tridesetak kilometara i mi smo stali nešto pojesti jer smo ugledali lijepu brvnaru, a kad smo u nju ušli izgledala je još ljepše. Što zbog dobrog izbora hrane, što zbog toga što je uređena u lovačkom stilu, a jedan od zidova ukrašen medvjeđim krznom. Nakon ručka sam malo tipkao na računalu zaostali dnevnik. Uto u restoran ulaze naši Mađari. Ponovo se pozdravljamo, sjedaju za naš stol i nastavljamo priču započetu prije par sati kao da je nismo niti prekinuli.



Primjećujemo kako je njihova oprema prilično skromna, ali i kako imaju veliku volju da uspiju u svom naumu da dođu do Pekinga u zacrtanom vremenu, a ono je neodgodivo jer imaju rezerviranu avionsku kartu, koja im je dodatni motiv. Saznajemo i osnovni motiv - navodno je neki vrli mađarski biciklist mnogo govorio o svom odlasku u Peking, pa na kraju nije otišao zbog nepoznatih razloga, a onda su braća sjela na bicikle i odjurila prema Pekingu, želeći mu pokazati da oni mogu tamo doći mnogo prije nego što je on planirao. Njihov put dug je oko 10 tisuća kilometara i žele doći za manje od 70 dana.

Moram priznati da im se divim jer dobro znam što znači voziti 150 km ili čak i više dnevno. Pogledao sam malo i njihove prosječne brzine i vidio da ne voze ništa brže nego Marko i ja, već provode na biciklu nekoliko sati više. Imao sam naravno svoj komentar za taj njihov plan, s kojim su se složili. Jurnjava je ustvari velika šteta, jer na takvom putovanju se mora uživati. Juriti biciklom može se po svakoj stazi.

Saznajemo da su vegeterijanci, pa ih častimo palačinkama i sokom. Poklanjamo im značke HOO-a i naljepnicu Pedalinca prigodnu za ovo putovanje te nekoliko vrećica napitka u slučaju dehidracije, koje su nam poklonili naši dobri prijatelji u Zagrebu, a mi već sad vidimo da ih imamo previše.



Izašli smo zajedno i krenuli prema istoku. Nije nam se problem s njima voziti, makar su njihova oba bicikla teška kao naš jedan, prikolicu da i ne spominjem (no zato oni imaju neke druge probleme, kada treba prenoćiti i sl.). Dečki su u svakom slučaju vrlo hrabri jer su krenuli na takav put pomalo brzopleto, i ako budu imali sreće, bit će sve u redu, jer volja je najvažnija. Vozili smo se zajedno po velikoj kiši oko sat vremena, a onda smo Marko i ja stali kod kumica uz cestu na čaj, a njih dvojca odjurili svojim putem. Neka im je sa srećom.

Novo mjesto za kamping pronašli smo u borovoj šumi negdje iza stotog kilometra.

Prešli smo 115 kilometara.

GPS koordinate:
55,13º 48' N
62,06º 01" E
elev 172 m