U 3,40 sati počela je kiša. Nisam mogao vjerovati kad sam čuo kapi kako lupkaju po šatoru, mislio sam da sanjam. Nakon onakvog jučerašnjeg dana to je nemoguće. Ipak, pada. Nije prestala ni do 7 sati, kad smo ustali. Spremamo se polako, misleći kako će se ipak smilovati da barem malo osušimo šator, ali ništa.



Kad sam neke mlađe ljude iz Kurgana (Курган) pitao ima li nešto po čemu je Kurgan poznat, odgovor je bio - poznat je po proizvodnji jedne vrste nekog novog tenka. Nisam više ništa pitao. Ili me ne razumiju, ili ja ne razumijem njih.

Grad od 800 tisuća stanovnika, poznat po proizvodnji jedne vrste oklopnog vozila, napuštamo oko 9 sati, prelazeći rijeku Tobol (Тобол), koja je kod Kurgana široka kao Sava kod Zagreba. Vozimo na jugoistok po jakoj kiši. Nakon nešto manje od četrdeset kilometara zaustavljamo se na jednoj stajanki kako bismo kupili dopunu za ruski telefon.



Trgovina je dobro opskrbljena, pa kupujemo neke namirnice. Odlazim do obližnjeg kafea, kako bih na automatu napravio dopunu, no upoznajem jednog momka s kojim razgovaram o ruskoj mobilnoj telefoniji i mojim problemima s njom, pa mi on nudi pomoć. Mladić je toliko ljubazan da odlazi svojim automobilom do obližnjeg sela, gdje mi na svoje ime kupuje novi rusku SIM-karticu, kako bi mi olakšao komunikaciju s obitelji.



Za to vrijeme sjedimo s njegovim prijateljima u kafeu i pijemo čaj. Akcije, kartica i čaj trajale su puna dva sata. Kiša i dalje pada. Saznajemo da je prva gostilnica udaljena od nas 100 km, a to je ono što nam večeras treba. Mokri smo, a i šator nam je lošem stanju. Cesta je ravna i to treba iskoristiti bez obzira na kišu.

Krenuli smo u 13 sati, a u 18,10 bili smo u gostilnici u mjestu Makušinu (Макушино). Prešli smo 105 km za malo više od 5 sati. Zaustavili smo se jednom, kad smo pojeli po dvije banane i drugi puta na 99. kilometru, kada mi se prvi put na ovom putovanju probušila guma. Možda riječ "probušila" ne opisuje dovoljno što se zaista dogodilo jer je bilo potrebno zamijeniti i vanjsku gumu i zračnicu, što nije baš uobičajeno. Vrijeme nam nije bilo naklonjeno, ali cesta u tom trenutku nije mogla biti bolja.



Gostilnica (vlasnici su Kozaci) u koju smo došli nema imena, što je manje važno, ali nema ni tuš, ni toplu vodu, što je više važno. No utješno je da ima grijanje, što je odlično zbog sušenja naših mokrih stvari. Šator smo također uspjeli osušiti. Oprali smo i nešto odjeće u hladnoj vodi. Što se tiče nas i pranja u hladnoj vodi usred Sibira, držimo se one stare - što te ne ubije, to te ojača.

Prešli smo 145 kilometara.

GPS koordinate:
55,30º 74' N
65,20º 74' E
elev 60 m