Noć je prošla u razmišljanju o ostavljenom GPS-u. Stotinu puta sam u glavi bespotrebno izvrtio film o tome što se ustvari događalo te večeri u gostilnici i gdje sam ustvari pogriješio. Sve to sad nema smisla, ali sam takav i tu nema pomoći. Čuo sam se sinoć s Klarom (to je, za one koji ne znaju, moja supruga Svjetlana), koja dobro zna kakvog sam ja sad raspoloženja, pa je odmah napisala umirujuće riječi (gotovo ista rečenica koju pamtim kad su mi jednom davno ukrali bicikl): "Nema veze kupiti ćemo novi, još bolji". Ovog puta je ipak malo drugačije, jer meni nije toliko do uređaja koliko do podataka koje pomoću njega dobivam.



Noćas je samo jednom padala kiša, pa je šator ujutro bio gotovo suh. Na pola sata smo ga još dodatno iznijeli na livadu obasjanu suncem i bio je potpuno spreman za pakiranje. Krenuli smo ponovo po prekrasnom vremenu oko 9 sati prema Išimu (Ишим), do kojeg nam je ostalo 60 kilometara. Sunce još nije visoko, ali je već dovoljno toplo za sunčanje. Skidamo majice i vozimo goli do pojasa.

Kad smo jučer krenuli iz Makušina (Макушино), nismo nastavili glavnom cestom M51, jer ona nastavlja dalje prema istoku, odnosno Kazahstanu, za koji nemamo vize. Kako bismo obišli Kazahstan, krenuli smo lokalnim putem prema sjeveru, a kasnije ćemo malo okrenuti na sjeveroistok prema Išimu. Taj obilazak je vrlo interesantan jer je na nekim dijelovima cesta tek u povojima, hoću reći - nije baš svuda u najboljem stanju, ako je uopće i ima. Samim time eliminirana je i bilo kakva gužva, odnosno pojačani promet, za koji se već i sad može reći da je mnogo manji nego do Čeljabinska (Челябинск).

Prekrasna priroda, nedirnuta sibirska sela okružena malim jezerima, brezovim šumicama ili jednostavno stepom po kojoj pase stoka. Jedini ljudi koje susrećemo su pastiri, ali na konjima, jer ovdje se pješice nema kamo otići. Navukli smo ponovo majice, dosta je sunčanja, već je podne i sunce je suviše jako.



Na jednom dijelu makadamska cesta, prašina. Uz rub ceste stoji veliki bijeli automobil japanske proizvodnje. Muškarac i žena traže nešto u prtljažniku, a iz auta mi maše djevojčica, ne starija od moje Lucije (oko 7 godina). Uzvraćam pozdrav i prilazim. Primjećujem još jednu ženu u automobilu. Ovo su idealni ljudi koji bi mi možda mogli pomoći.

Pokušavam realizirati plan koji sam noćas smislio. Pozdravljamo se, predstavljam se tko sam, odakle sam, kamo idem i objašnjavam svoju situaciju vezanu za ostavljeni GPS. Njihov pravac je kontra našega i oni svakako moraju do M51 i malog mjesta Makušina, pa kad je to već tako, zamolio sam ih da navrate u gostilnicu i pitaju za taj uređaj. Ako im ga vlasnici Kozaci daju, neka ga pošalju na moju adresu u Zagreb ili, još bolje, u glavnu poštu u Novosibirsk (Новосибирск) na moje ime, pa neka me tamo čeka, ako je to moguće. Muškarac se nasmiješio i rekao da nema problema, izmijenili smo brojeve telefona, malo smo i popričali o njihovom i našem putu.



Njihov put je također interesantan. Putuju sa krajnjeg istoka Rusije, iz Vladivostoka (Владивосток), gdje su išli kupiti automobil, koji sam tada malo bolje pogledao. Radi se o Nisanu karavanu iz 2002., uvezenom iz Japana, a platili su ga 200 tisuća rubalja (40 tisuća kuna) i sad se sretni vraćaju kući u Jekaterinburg (Екатеринбург), ponosno mi referira pristojni gospodin Ivan. Kod auta je čudo samo to što je volan na desnoj strani, ali ovdje to nije rijetkost, mnogo je takvih, upravo japanskih vozila.

Razmišljao sam taj trenutak o još nečem, ali to nisam spominjao. Kad netko kupi polovan automobil i njime povede cijelu svoju porodicu na put dug 7.470 kilometara, za njega se bez sumnje može reći da je vrlo odvažan čovjek. A kako je tek sretan kad dođe kući, zna samo on, jer onda je siguran da je kupio i dobar automobil. Pri rastanku poklonio sam gospodinu Ivanu značku i zastavicu HOO-a za njegov novi auto, a malenoj djevojčici kapicu. Bila je silno sretna i odmah ju je stavila na glavicu, iako je danas vrlo toplo.



Tijekom ručka zazvonio je telefon. S druge strane bio je gospodin Ivan, koji je rekao otprilike ovo: "Bili smo u gostilnici, pronašli smo vaš uređaj, šaljemo ga odmah iz Kurgana u Glavnu poštu u Novosibirsk" te je poslije moga "Spasiba!", dodao: "Šasljiva puti!" (Sretan put).

Plemenitih, dobrih i dragih ljudi ima svuda - to je misao s kojom sam večeras krenuo na spavanje negdje u Sibiru (točniji podaci možda nakon Novosibirska).

Prešli smo 124 kilometra.