Kiša iznad našeg bivka je tradicija oko 6 sati ujutro. Dižemo se oko 7 sati i moramo spremiti mokar šator, jer se ne stigne osušiti. Sad smo već iskusni borci, pa negdje oko podneva, kad je sunce najjače, a posebno ako ima još i malo vjetra, odmah stanemo pored neke livade, izvadimo mokri šator i on je za pola sata suh. Praksa s opremom čini čuda, šator slažemo za 90 sekundi.



Jutrošnja kiša počela je nešto kasnije, oko 6,30 sati i padala je do 9,30 sati, pa smo i mi malo kasnili u polasku. Do Omska (Омск) je ostalo još tristotinjak kilometara, ali onih koji prolaze kroz Sibir, u kojem je već prilično pusto. Rijetka sela nisu na prometnici, nego uvučena u unutrašnjost. Svakih 50 km naleti se na neku skromnu benzinsku postaju (skromnu i za ruska shvaćanja, a prosječni Europljanin ne bi ni shvatio da je to benzinska postaja).

Ipak mjesto Abatskoje (Абатское), smješteno desetak kilometara od našeg prenoćišta, nismo željeli propustiti. To je prvo mjesto u Sibiru koje nije samo selo prepuno drvenih kućica, već gradić koji ima školu, poštu, motel, poneku trgovinu i tržnicu, koja nam je bila interesantna. Kiša, koja je tijekom vožnje ponovo počela, prestala je onog trena kad smo se zaustavili pored tržnice.



Koliko god tržnica pobuđuje naš interes, možda još i veći interes mi pobuđujemo svojim dolaskom među lokalnim kumicama. Odmah smo se sprijateljili, a gotovo pobratimili kad smo izvadili fotoopremu, jer nevjerojatno je kako se ovdje ljudi vole fotografirati. Nikoga nije potrebno nagovarati na slikanje.

Kružim malo tržnicom. Volio bih kupiti neku autentičnu sitnicu vezanu uz Sibir, ali to jednostavno nije moguće. Ovdje se prodaje isključivo kineska roba. Od odjeće do obuće i kućnih potrepština, sve je uvezeno iz Kine. Podsjeća me na robu s naših tržnica, samo što je sve još siromašnije.



Marko se za to vrijeme raspričao, a skupio je i priličan broj slušatelja i poklonika, novih zaljubljenika u hrvatski sport, posebice biciklizam. Kumice su pregledavale naše bicikle prvo s pristojne distance, a nakon desetak minuta već su mijenjale brzine, pa je postojala bojazan da se ne požele provozati. Opasnost je uočena na vrijeme, pa smo krenuli dalje prema istoku. U narednih devedeset kilometara uz cestu izmjenjivale su se samo slike pašnjaka, brezovih šuma i ponekog jezerca. Tijekom kratkog ručka osušili smo šator. Kiša nije više padala, samo su nas crni oblaci u nekoliko navrata podsjetili da smo u Sibiru, gdje se vrijeme mijenja brže nego igdje.



Zaustavili smo se napokon u blizini civilizacije, u motelu pored sela Krutinka (Крутинка). Uglavnom radi higijene. Motel nema toplu vodu, niti tuš, ali ima pravu rusku banju (saunu), što je za nas izazov. Petnaestak minuta izvorne sibirske saune, pa hladna voda iz drvenih lavora - nakon tih iskustava tuširanje je obična bezvezarija.

No, nije to sve. Postoji i nešto što se zove Sibirska korona (lokalno pivo, iako nisam siguran da ga smijem nazivati lokalnim, jer se pije u Sibiru koji je sam nekoliko puta veći od cijele Europe), a moj prijatelj Vlado tvrdi da se poslije nekoliko boca možeš ugledati i pravu koronu, i to danju.

Prešli smo 111 kilometara.