Umjesto da sam odmah krenuo na odmor, sinoć sam se uhvatio računala.
Pripremao sam fotografije za slanje u Zagreb. Taj dio posla oduzima
mnogo vremena, pa bi ga možda bilo zgodnije raditi u one dane kad
spavamo u šatoru, ali tamo je drugi problem. U šatoru naime računalo
radi na vlastitu bateriju, koja možda ne bi bila dovoljna za taj poslić.
Uglavnom,
s fotografijama i dnevnikom bio sam gotov oko ponoći te sam još otišao
do kupaone (koja je u ovakvim prenoćištima uvijek zajednička), a onda
sam, da stvar bude još gora, na satu u hodniku vidio da nije ponoć, već
jedan sat više. Danas smo ušli u Omsku oblast i tako zakoračili u iduću
vremensku zonu. Sad smo u odnosu na Zagreb na +5 sati.
Noć je
prošla kao treptaj oka. Probudio sam se umoran, što je za mene
rijetkost. Otkad smo na putovanju, dobro spavam, možda i više nego u
Zagrebu i, za razliku od Zagreba, spavam svaku noć, što mi također
pojačava osjećaj odmorenosti.
Doručkovali
smo u sobi i pripremili stvari za polazak. Jutro je bilo sunčano, no
oblaci su u blizini. Vozimo koliko nam cesta dopušta, jer danas je nešto
lošija, ali tempo nam svejedno nije loš. Od sela Krutinka (Крутинка) do
Omska (Омск) ima oko 200 kilometara, a proći ćemo pored samo dva mjesta
na kojima piše "kafe" i jednog "magazina", za koji se to otkrije tek
kad se uđe u njega i vidi može li se kupiti nešto hrane. U Rusiji je
hrana na putu veliki problem. Ne u mjeri da ćeš umrijeti od gladi, ali
svakako se ne može mnogo birati.
U
restoranima uz cestu (za ovaj opis o "restoranima" trebali bi me
častiti) izbor se svodi na tri jela i dvije juhe. Riža ili tijesto s
gulašom ili šašljik (ražnjić od svinjskog mesa s kojeg ne skinu kožu u
potpunosti, pa ta koža daje mesu ne baš ugodan okus, i k tomu tako jadno
ispečen na otvorenom plamenu da se to ne može ispričati). Cijela ta
priča oko hrane u Rusiji ima svakako svoju povijest. Ma koliko Rusija
bila velika i moćna, ovdje još dugo za prosječnog Europljanina neće biti
ponude koja će ga zadovoljiti. O osnovnim higijenskim standardima oko
pripreme i serviranja hrane bolje je i ne pisati, jer to je na zaista
niskoj razini, iako sam i sad pozitivno pretjerao, mnogi bi napisali -
to nije na razini civiliziranih ljudi u dvadeset i prvom stoljeću.
Zaustavili
smo se u jednom takvom "restoranu", koji se dijelom nalazi u odbačenom
kontejneru (nekada davno, jako davno, to je bio ili dio vagona ili dio
nekakve velike kamionske prikolice), a drugim dijelom u prostoriji
napravljenoj od dasaka. Sjeli smo na klupu ispred, jer osim što je
najčišće, ima i najmanje kojekakvih mirisa. Naručili smo samo pečena
jaja i salatu od rajčice, kako bismo na taj način smanjili mogućnost
greške pri spravljanju hrane. Nismo uspjeli, mnogo je koječega ispečeno
na ulju prije naručenih jaja.
Oko 17 sati prešli smo više od 100
kilometara i odlučili smo se zaustaviti. Počela je i lagana kiša. Šator
smo podigli u zadnji čas. Odmah smo krenuli na odmor. Već nekoliko dana
muči me pomalo želudac. Trebao bih povesti malo više računa o prehrani.
Prešli
smo
109 kilometara.