Kiša, kiša, kiša. Prati nas već desetak dana. Ne pada stalno, ali pada svaki dan. Noćas je bila neumoljiva, prestala je tek jutros oko 9 sati. Šator je imao pravi test i položio ga je. Ujutro smo bili potpuno suhi. Problem je ostao samo šator, koji smo morali složiti mokar jer nije bilo uvjeta da se osuši. Sušit ćemo ga putem.

Današnji plan je svakako dolazak u Omsk (Омск). Planirali smo mu jučer prići još bliže, ali nas je spriječilo nevrijeme. Da smo to uspjeli sinoć, danas bi nam ostalo više vremena za veliki grad, koji koristimo za internet, banku i još neke sitnice.



Dan za vožnju nije loš. Nema sunca, oblačno je, ali nema ni kiše. Vozimo vrlo dobro i u centar Omska stižemo oko 16 sati, što je odlično jer smo krenuli tek oko 10 sati.

Omsk je grad od milijun i dvjesto tisuća stanovnika, leži na dvjema rijekama - manjem Omju (Омь) i većem Irtjišu (Иртыш). Ponosni stanovnici ističu da je jednom davno (u vrijeme Oktobarske revolucije) bio i glavni grad Rusije, a onda žalosno komentiraju da sad nije više ni glavni grad Sibira (primat mu je oduzeo Novosibirsk (Новосибирск) - mlađa, moderna i nova sibirska prijestolnica).



Centar grada napučen je automobilima i nema mira u kakvom smo uživali u Čeljabinsku (Челябинск). Glavna ulica i ponos grada je Lenjinova ulica, gdje je naravno i njegov spomenik. Mjesto za takav spomenik mora u Rusiji biti na posebnom mjestu. Ovdje je to pored malog, prekrasnog mosta na rijeci Omj, nedaleko mjesta gdje se ulijeva u Irtjiš. Na neki način to je centralno mjesto grada.

Našli smo internet caffe, ja sam odjurio na posao, Marko je ostao paziti na bicikle. Nakon sat vremena spustio se u caffe (malo sam iznenađen, nije nam običaj u Rusiji ostavljati bicikle same usred grada). Kad je shvatio da sam završio, izustio je: "Mađo, imamo problem. Prikolica je pukla!"

To je svakako loša vijest, no ako se to moralo dogoditi negdje u Rusiji, onda je ovo dobro mjesto. Mogla je recimo puknuti jučer ili prekjučer, tamo negdje u sred ničega.



Pogledao sam prikolicu, izgleda loše. Potpuno je odvojena jedna od četiri cijevi koje čine vilicu, kojom se prikolica učvršćuje oko kotača bicikla. Čak i u normalnim, recimo zagrebačkim uvjetima, to bi bila sanacija od koje bih ja napravio nauku, jer cijevi od kojih se rade bicikli (pa i prikolice) u presjeku su vrlo tankih stijenki te ih je teško variti. Ipak, cijevi prikolice nisu aluminijske (da jesu, to bi za prikolicu u ovom stanju bio kraj puta, jer naći varioca za aluminij u Rusiji bi bila avantura), već CrMo (krom-molibden), koji se može spajati klasičnim varenjem. Pod klasičnim mislim na autogeno zavarivanje (ne očekujem da ćemo naći nekoga tko vari argonom).

Odvojili smo vilicu od prikolice i Marko se upustio u avanturu traženja varioca. Pomaže mu Andrej, mladi Rus koji nam je pokazao i put do internet caffea. Pozvali su taksi i odjurili. Ostao sam čuvati bicikle u društvu Andrejeve djevojke Olje. Vratili su se nakon dva sata, noseći u jednoj ruci zavarenu vilicu, a u drugoj otvorene boce piva, slaveći uspješno odrađenu akciju.



Za Markovu priču o variocima i popravku naše vilice nije dovoljan ovaj dnevnik, jer to je priča za cijeli roman. Ukratko, prvi varioc kojemu su pokazali vilicu jednostavno se okrenuo i otišao. Drugome je ostalo još pet minuta do kraja radnog vremena, a treći (u autoservisu) popravlja Ladu dignutu na dizalici i u pauzi između otklanjanja kvara (lupanje teškim čekićem po podvozju) sanira, odnosno vari našu prikolicu ELEKTROLUČNIM zavarivanjem. Onima koji imaju manje prilike u životu pratiti tehnike zavarivanja, to je onaj najklasičniji način, kad se recimo prave ograde i slično, odnosno kad je metal koji se vari malo deblji, što naša vilica na prikolici svakako nije. Naravno i sam izgled saniranog mjesta otkriva pravu istinu i razlog zašto sam ovo sve pisao.


Zavarena prikolica

Da mi je recimo u Zagrebu netko predložio ovaj način popravka (što je ustvari i nemoguće), proglasio bih ga ludim i tko zna što bih mu još rekao. Ali ovo nije Zagreb, ovo je Omsk, nekad glavni grad Sibira, 6.500 km od Zagreba. Ovdje se to rješava ovako ili nikako. Pokušavam razmišljati pozitivno. Jurij Gagarin bio je prvi čovjek u svemiru, možda je upravo njegovu raketu vario otac našeg varioca i otkrio sinu sve tajne.



Moramo se nekako zahvaliti plemenitom paru Olji i Andreju na pomoći i pozivamo ih na zajedničku večeru, odmah nakon što ostavimo stvari i bicikle u obližnjem hotelu Turist. Ponovo problemi, nerješivi na recepciji, jer to je ipak hotel s tri zvjezdice i naši bicikli ne mogu unutra, možemo ih ostaviti vani, ali oni za njih ne odgovaraju. Tu sam imao monolog na engleskom, ruskom i hrvatskom, ali samo kao pražnjenje, jer kada sam završio, plavuša s druge strane recepcije je progovorila: "Ovo je Rusija!"

Ponovo pomoć Olje i Andreja, nude nam smještaj u svom stanu za ovu noć. Prihvaćamo ponudu. Tu je i grupa biciklista (naišli su slučajno, pa se zaustavili kad su vidjeli naše bicikle)  koja nam pokazuje put do njihovog stana, jer je plemeniti zaljubljeni par otišao do stana autobusom.

Sve je kasnije bilo odlično. Tuširanje na brzinu, presvlačenje - garderoba za večernje izlaske, odijela i bijele košulje nisu nam bile ispeglane, pa smo obukli jedine dvije potpuno čiste majice s dna torbi i oko 23 sata otišli na malo kasniju večeru, koja se pretvorila gotovo u doručak. Vratili smo se oko 3 sata ujutro prilično umorni. Umjesto liječenja, ja sam želucu stvorio nove probleme - votka se zove Altaj (kažu, uz ruski standard - najbolja ruska votka).

Prešli smo 106 kilometara.