Bez obzira na vrijeme - kišu, snijeg, vjetar, maglu, sunce - danas moramo do neke gostilnice. Danas igraju VATRENI. To se ne propušta, pa makar okrenuli Sibir naopačke.

Kiša je kratko padala ujutro, sve je suho osim šatora, tako da dan počinje s problemčićem. Imali smo sreće, jer je - dok smo pripremili doručak - zasjalo sunce. Šator smo odnijeli do malog osunčanog proplanka i do 9,30 sati bio je suh. Krenuli smo pola sata kasnije, kad u 10,30 prolom oblaka. Padalo je samo desetak minuta, ali dovoljno da budemo prilično mokri. Ponovo sunce, sušimo se vozeći.

Dan nije ni po čemu specifičan u odnosu na druge sibirske dane. Samo je pitanje nemaš li sreće da te putujući oblak pogodi ili je imaš pa te jednostavno promaši. Ovdje se vrijeme može promijeniti doslovno u minuti. Bilo je već dana kad smo se ujutro sunčali vozeći na biciklima, a poslijepodne oblačili jakne s flisom. Ponovo nam pomaže vjetar. Nije jak kao jučer, ali je konstantno pozitivno prisutan. Jednostavnije: puše lagano u leđa.



Čovjek je zaista prilagodljiv stvor. U početku sam bio zgrožen kad sam prvi put vidio kontejner ili stari vagon pretvoren u (nazovimo) restoran uz cestu, a evo samo tjedan ili dva kasnije veselim se kad na nekoj pustopoljini ugledam ćirilični natpis "kafe" (кофе) na starom vagonu, jer znam da postoji mogućnost za čaj, kavu, pecivo ili možda čak tanjur tople juhe. Ručamo u jednom takvom vagonu, što drugo nego šašljik. To je izbor koji se nudi sam, jer to je sigurno najsvježije termički obrađena hrana. Malo luka, šnita kruha i to je to.



Dok vozimo dalje na istok, sustiže nas Škoda. Gotovo se zaustavila pored nas. Njemačkih je registarskih oznaka i iz nje izlaze žena i muškarac, pedesetak godina stari, vrlo vitalni. Razmjenjujemo priče o putovanjima. Oni su pravi svjetski putnici, putuju toliko jednostavno da čovjek ne povjeruje. Škoda Felicija karavan njihovo je prijevozno sredstvo na putovanjima cijelom kuglom zemaljskom. Aljaska, Kina, Pakistan, Indija (jedino kad su bili u Sjevernoj Koreji nisu mogli svojom Škodom, već je morala ostati u Pekingu). Nisam se puno raspitivao kako su ušli u Kinu automobilom (jer znam da je to vrlo teško, potrebno je mnogo kineskih dozvola, čak i njihova posebna vozačka dozvola), ali i tamo su bili već dvaput. Znam da je muškarac novinar, a žena turistički vodič.

Zanimljivo je da im je automobil potpuno prazan, sami kažu da jedino imaju kreditnu karticu (ovdje u Rusiji ona uglavnom služi za dizanje gotovine, ali je najbolji način za nošenje novca) i nešto foto opreme. Malo smo se međusobno fotografirali za uspomenu, a onda smo čak dali i mali intervju gospodinu koji je na trenutak postao profesionalac–novinar. Rastajemo se uz njihovu priču kako su prije izvjesnog vremena dobili poruku kineskih vlasti da za trajanja Olimpijskih igara u Pekingu neće moći ući vlastitim autom u Kinu, a posebno je naglašeno i to da neće moći do Tibeta, kako su planirali.



Rastajemo se od Nijemaca razmišljajući kako je ta kineska odluka vezana u zagađenost zraka u Kini i da mi ne bismo trebali biti ti koji na kraju neće moći ući u Kinu.

Oko 17 sati, nešto malo prije stotog prijeđenog kilometra, zaustavljamo se mjestu Čanji (Чаны), gdje pronalazimo za ovdašnje prilike veliki motel i zaista povoljno spavanje (dosad najjeftiniji smještaj u Rusiji - 560 rublja). TV postoji u maloj blagovaonici koja, kao i sve u Sibiru radi 24 sata na dan. Ostajemo večeras, utakmica vatrenih protiv Austrije počinje u 23 sata po ovdašnjem vremenu, još ćemo malo "ubiti oko" do tekme.

Prešli smo 100 kilometara.