Sinoć smo malo smo odspavali, probudili se i krenuli na kasnu večeru u blagovaonicu s TV-om. Marko je po običaju naručio žarkoe (to je nešto između juhe i variva, a servira se u maloj glinenoj posudi koja podsjeća  na dunju). Ja sam naručio soljanku (to je juha u koju se stavi sve što se nađe u hladnjaku). Na večeru smo se uputili pola sata prije početka utakmice, kako nam baš niša ne bi remetilo koncentraciju potrebnu da bi se vidio svaki potez vatrenih.

U blagovaonici na TV-u neka sapunica, odmah pregovaram s osobljem, objašnjavam ozbiljnost situacije, razloge zbog kojih smo večeras uopće njihovi gosti i moram priznati da su gospođa konobarica, gospođa kuharica i još jedna gospođa koja posprema blagovaonicu bile odmah pune razumijevanja, no pokušavaju mi objasniti sljedeće: postoji mogućnost da program na kojem je prijenos utakmice nije slobodan program na njihovom satelitskom sustavu, jer je to program državne televizije, a zemaljski signal ovdje nije moguće uhvatiti. No ja sve smijem i mogu pokušati.


Neobična paleta

Nakon samo par sekundi promijenio sam boju, narasle su mi uši i osjećao sam se kao magarac, jer mi je odmah bilo jasno da ni na jednom slobodnom satelitskom kanalu neću moći pratiti večerašnju utakmicu. To je bio šok.

Kako se pomalo razumijem u te digitalne satelitske prijemnike, izvrtio sam sve satelite koje hvata, prelistao sve poznate kanale na kojima postoji ikakva mogućnost prijenosa, no takvih nije bilo mnogo. Utakmica je naravno već trajala, dvadesetak minuta, dobio sam u međuvremenu i SMS s nekog nepoznatog telefona: 3.min. Hrv-Aus 1:0.



Gospođa koja posprema gostilnicu vidjela je valjda moj očaj, mignula mi glavom i Marko i ja smo se išuljali za njom. Krenula je stubištem na drugi kat, otključala jedna vrata iza kojih se ukazao apartman koji jednostavno ne pripada Sibiru ili, najjednostavnije, ovako: otvoriš vrata Zastave 101, a unutra kožne fotelje iz BMW-a.

Luksuzni apartman ima veliki TV, gospođa je pritisnula nekoliko gumbića i na ekranu su se ukazali vatreni. Prst je prislonila na usnice, pokazujući da moramo biti tihi, nije niti svjetlo uključivala. Mislim da joj je možda i posao bio ugrožen tim činom, ali nama je učinila veliku stvar. (Kasnije sam joj gurnuo u džep nešto rubljica i počastio je kolačima.)

Rezultat utakmice svi znamo, ali to kako su naši vatreni igrali treba što prije zaboraviti. Ne mogu reći, trudili se jesu, ali svi su nakon 90 minuta (1. kola turnira!) popadali po travi kao da se sastala grupa veterana, pa igrala na dva mala na livadi ispred zgrade cijelo poslijepodne. Biliću, dogodine ih dovedi ovdje u Sibir na kondicijske pripreme, pa im zaprijeti da bi mogli malo i ostati, a onda ćeš vidjeti kako se trči.


Transibirska željeznica

Nogometni dio dnevnika sam ovog časa završio, a biciklistički počinjem izvješćem da sam ujutro bio malo umoran jer sam ostao gledati i prvo poluvrijeme Njemačka – Poljska, a onda sam ipak otišao spavati, bilo je već skoro 3 sata ujutro.

Vozikamo se u ponedjeljak Rusijom, odnosno Sibirom. Cesta je odlična, ne samo da je ravna, već gotovo da i ne krivuda. Danas ima još nešto malo pozitivnog vjetra. Nismo se niti oznojili, zaustavili smo se oko 17,30 sati, a kilometarsat je pokazao 138 prijeđenih kilometara.

Prešli smo 138 kilometara.