Nakon dugo vremena naš šator bio je postavljen na livadi. Više volim kad je na livadi, jer kad noću pada kiša, na livadi se brže suši, što zbog sunca, što zbog vjetra kojega je na livadi više. No, često nismo u mogućnosti postavljati šator na livadi, već moramo u šumu. U svakom slučaju, bila livada ili šuma, u Sibiru je komaraca uvijek mnogo. Žućkasti su i prilično veliki (na koncu, kao i svi kukci ovdje - mravi, obadi, razne gusjenice).



Svaki nabrojani kukac ima neku svoju priču, ali možda je najinteresantnija ova s obadima. Kao što svi znamo, obadi su kukci koji se zadržavaju na livadama, uz krupnu stoku, i kad mi prolazimo pored takvih mjesta, oni se počnu skupljati i letjeti oko nas. U početku je to bilo prilično neugodno, no kasnije smo shvatili da dok vozimo oni ne slijeću na nas i uvijek ih je mnogo više oko onoga koji vozi prvi. U slučaju da se jedan od nas treba zaustaviti, samo uspori, drugi prođe pored njega, za njim krene roj i sve je riješeno. Mali je problem ako odmah stanemo obojica, no ne traje dugo, dosadni su najviše minutu, pokušavaju bocnuti, ali da ih se otjerati. Interesantno je to da u šumi nema niti jednog obada.

Od ostalih životinja u Sibiru smo vidjeli lisice, poneku srnu te veliki broj raznih ptica koje uglavnom ne poznajemo. Od onih koje poznajem najviše je galebova, jer je ovdje mnogo ogromnih jezera. Mnogo je i grabljivica. Mislim da su upravo sve te čudne ptice možda najspecifičnije za Sibir u odnosu na naše krajeve, jer Sibir se, osim svoje veličine, ne razlikuje u ovo doba godine od nekih drugih kontinentalnih ravnica.



Nakon pedesetak kilometara stali smo na jednoj benzinskoj pumpi, na kojoj smo razgovarali s dvojicom simpatičnih djelatnika. Momci su vrlo gostoljubivi, pa smo ih Marko i ja zamolili za malu pomoć. Naime naši bicikli, odnosno neki vitalni dijelovi, poput lanaca i zupčanika, u vrlo su lošem stanju s obzirom da ih nismo čistili zadnjih tri tisuće kilometara. Kako smo bili na benzinskoj stanici, kupili smo litru benzina, trebao nam je još jedan kist (koji su nam momci pomogli nabaviti) i imali smo sve potrebno. Za pola sata sve je ponovo bilo čisto, podmazano i spremno za nastavak puta.

U jednom caffe-vagonu smo ručali, bilo je očajno, posebno zbog atmosfere, ali to je nakon mnogo kilometara bilo jedino mjesto gdje smo sreli neke ljude, a o mogućnosti nabave hrane da i ne govorim.


Ruski račun - PDV je valjda uključen

U kasnim poslijepodnevnim satima dolazimo do mjesta iz bajke (za cestu M51) - do restorana koji podsjeća na pravi zapadnjački restoran uz cestu. Za ruske prilike to je pravo čudo. Ima veći izbor hrane nego svi restorani na prethodnih tisuću kilometara. Ručali smo još jednom, manje zbog gladi, više da ne propustimo ovakvu priliku.

Desetak minuta nakon nastavka puta upriličili smo malo slavlje nasred ceste - brojčanik kilometara okrenuo je 7.000 km. Večere u šatoru nije bilo, osim malo kompota. Šator je ponovo na maloj livadi.

Prešli smo 138 kilometara.