Doći će valjda i taj dan da neću morati počinjati ovako: Noćas je ponovo padala kiša, i to pošteno. Ponavlja se i stara priča o tome kako je šator ponovo bio pravi i kako je jedino on mokar, ali mi ćemo ga već negdje osušiti tijekom dana.

Komarci su nam priuštili svečani odlazak, tako da naše zaštitne jakne-mreže (u kojima izgledamo kao pčelari) nismo skinuli još stotinjak metara otkako smo počeli voziti bicikle na glavnoj cesti. Sva je sreća da odlično reagiraju na kreme i sprejeve protiv komaraca, a ne kao oni naši domaći papandači u Dalmaciji, koji tek onda polude.



Dan je sunčan. Na trenutke se sunce sakrije iza oblaka, ali se ponovo vraća i uživamo u vožnji. Vjetra nema već dva dana i to mi je drago. Možda se ipak to vrijeme nekako stabilizira.

Nakon tridesetak kilometara zaustavljamo se radi sušenja šatora, ali i kako bismo napunili bateriju za računalo u malom restoranu uz cestu. Gužvu u restoranu napravili su putnici autobusa koji se zaustavio, pa se pakiramo i odlazimo. Imali smo sreće i već nakon tridesetak kilometara nalazimo novi restoran. Vrlo pristojan. Čim smo sjeli za nama u prostoriju ulazi još jedan putnik (stranac, to se odmah primjećuje). I on nas primjećuje, pozdravljamo se i pozivamo ga da nam se pridruži.



Naš je novi poznanik Škot. Ime mu je John, živi u Hong Kongu, gdje ima ženu Kineskinju i troje djece. Rođen je u Indiji, a putuje (indijskim) motorom Royal Enfield od Vladivostoka (Владивосток) do svojih roditelja i prijatelja u Škotsku. S motorom ima velikih problema - prije dva dana morao ga je generalno urediti jer mu se "raspao". U Kemerovu (Кемерово) je proveo dva tjedna dok mu poštom iz Engleske nisu stigli rezervni dijelovi (klip i karike). Mislim da je vrlo hrabar jer je krenuo u ovu pustoš s takvim nepouzdanim strojem (to je četverotaktni motor od 500 cm3, ali samo jednim cilindrom). Kad sam spomenuo hrabrost i Sibir, odgovorio je jednostavno: "Imam novi KTM motor s kojim sam mogao na put, ali ovako mi je draže, ovaj indijski motor prirastao mi je srcu!". Razumijemo ga.

Pojeli smo šašljik i palačinke, popili Coca Colu (mi smo platili Coca Colu, možda slučajno, a možda zato što smo ipak sa Škotom). Dao sam i ponudu za kupnju njegovog motora. Nasmijao se i rekao da će odlučiti kad dođe u Škotsku. Slikali smo se pored bicikala i motora, i svatko na svoju stranu. Doduše, prije rastanka smo malo razgovarali o cesti kojom je on došao, jer to je naš pravac. No uglavnom znamo što nas čeka, pa nije bilo nekih novosti.

Svaki ovakav susret za Marka i mene je inspiracija za razgovor. Motivi, želje, načini, financiranje - sve su to teme koje mi kasnije načinjemo, ali na kraju dolazimo za sve njih do zajedničkog nazivnika, a to je želja za putovanjem kroz nepoznato ili barem nedovoljno poznato. Sudim i prema sebi, koji još od Osnovne škole Kata Dumbović i satova zemljopisa, kad je moja profesorica Lovrić prvi puta pričala o čarobnom Bajkalskom jezeru (Байкал). Za mene je Bajkal bio bajka, bajka o kojoj sam često razmišljao, bajka koja će možda postati stvarnost. Svaki od naših poznanika, putnika, ima svoj Bajkal.



Kilometri prolaze, pokušali smo pronaći mjesto uz cestu za šator, no bezuspješno (mnogo je močvarnog tla). Ipak smo imali sreće, naletjeli smo na smještaj u gostilnici za 500 rublji (100 kuna) za obojicu, plus još nešto sitno za tuš. Spavamo u krevetima, valjda će ih biti za tu lovu.

Prešli smo 109 kilometara.