Ponavljam istu grešku i, umjesto da sobu i krevet iskoristim za bolji odmor, u ponoć odlazim do blagovaonice pogledati utakmicu između Švedske i Španjolske. Prijenosu je po ovdašnjem vremenu završio nešto prije dva sata ujutro. Ne mogu si pomoći, volim gledati takve sportske događaje, to je jednostavno jače od mene.

Probudio sam se svejedno prije sedam sati. Doručak, kava i polako smo se spremili za nastavak puta. Od samog jutra dan je bio pravi ljetni. Sunce izlazi vrlo rano, a sinoć je oko ponoći bilo svjetla toliko da se novine mogu čitati bez problema. Za nekoliko dana će i prvi dan ljeta, mi ćemo tada biti prilično sjeverno, pa ću pokušati zapisati točna vremena izlaska i zalaska sunca.



M53 se sve više pretvara u gorsku cestu. Nije toliko vijugava, koliko se sve više uzdiže preko brežuljaka, pa ponovo spušta. To smo i očekivali nakon nizinske vožnje po M51.

Nakon četrdeset kilometara imam mali problem na biciklu. Puknuo je vijak na prednjoj vilici koji drži nosač za prednje bisage. Imao sam sreće jer sam ga nakon pola sata uspio nekako izvući iz vilice, kako bi oslobodio mjesto za novi vijak. Problem je riješen i nastavljamo dalje.

Zaustavljamo se na ulasku u Kemerevo, nakon 50 kilometara. Kako bismo se priključili ponovo na M53, moramo proći kroz centar grada. Prelazimo rijeku Tom (Томь) i počinjemo uspinjanje. Cesta se sve više penje.



Nakon što smo izašli iz grada, cesta pokazuje da je vrlo popularna među različitim putnicima na istok. Sve više nalikuje na lijevak koji usmjeruje sve putnike prema zajedničkom cilju, Pekingu. Danas je treći dan zaredom da ponovo susrećemo putnika, ovaj put možda i najvećega u ovom trenutku. Ime mu je Philippe Fuchs (www.3ds.com/VplusR). Philippe živi u Parizu i vrlo je poznat u svojoj zemlji - godinama se bavi trčanjem, a sad trči od Pariza do Pekinga. U pratnji su mu biciklist Daniel i vozač malog kampera Bernard. Svaki dan trči sedamdesetak kilometara te planira da će uspjeti stići u Peking tijekom Olimpijskih igara. Uoči Olimpijade u Ateni bio je gost i u Zagrebu, kada je trčao prema Grčkoj.

Poklonili smo cijeloj ekipi značke HOO-a, bili su oduševljeni, oni su pravi sportaši. Philippe se odmah odužio i poklonio mi svoju sponzorsku majicu. Veličina nije baš pogođena, ali odmah je rekao: "Bit će za tvoju sedmogodišnju kćer Luciju". Hvala mu!



Vozili smo još neko vrijeme, a onda podigli bivak na jednoj lijepoj livadi. Sve teže pronalazimo mjesta za šator jer je trava već prilično visoka. Morat ćemo tražiti u crnogoričnoj šumi, tamo nema toliko sunca, pa je i trava niža.

Prešli smo 110 kilometara.