Jučer sam napisao samo da je dan bio lijep, a da nije bilo kiše nisam pisao. Nisam želio izazivati, ali danas moram i to napisati. Konačno sunčani dani bez kiše. Ne samo da je sunčano, već je i prilično toplo. Danas je temperatura bila nešto niža od 30ºC, a mi smo cijeli dan proveli vozeći po šumi. I to kakvoj šumi!

Današnja vožnja bila je pravo uživanje. Dio puta vozili smo goli do pasa, kako bismo uhvatili kakvu bojicu prije nego što uletimo u pravi temperaturni pakao koji nas očekuje. Dobro, meni je danas bilo nešto lakše, danas je Marko vukao prikolicu, ali priznao mi je kasnije da je i njemu današnja vožnja bila prekrasna. Zašto?

Danas smo vozili "plitvičkom" cestom. Osim što nedostaju ona prekrasna jezera i slapovi. Međutim cesta je prava gorska i zaista sliči našoj plitvičkoj cesti. Široka, u odličnom stanju, vijuga, penje se i spušta, okružena prekrasnom borovom šumom. Nema mnogo automobila, pa nam je možda i ta tišina pojačala doživljaj divote.



U jednom trenutku zaustavlja nas zvonjava mobitela. S druge strane je naš prijatelj Ivan, kojega smo izmučili slanjem našeg GPS-a. Žao mu je što nije stigao u Novosibirsk (Новосибирск) za našeg boravka u tom gradu, ali javlja da je stigao danas. Zahvaljujemo Ivanu na brizi, ali to što je GPS konačno stigao nama sad više nije važno, jer povratak u Novosibirsk bio bi ludost.

Nakon dva sata vožnje ponovo susrećemo starog prijatelja Philippea, koji je krenuo na svoje trčanje još jutros u 6 sati, a sad oko podneva istrčao je cijeli maraton, upravo malo više od 42 kilometra. Društvo ga čeka u prvoj birtiji koja je za par kilometara, pa ćemo svi zajedno lijepo na ručak. Družili smo se negdje do 14 sati, a tad nas je napustio Philippe, koji je otišao malo odspavati u kamper (takav mu je ritam), a onda će ponovo na trčanje. Tako ne trči po najvećem suncu. Marko i ja smo još malo pogledali snimku završnice sinoćnje utakmice između Češke i Turske. Česi su vodili do pred sam kraj, vlasnik restorana je Tadžikistanac (bio je presretan rezultatom jer naravno navija protiv Turske), no onda su Turci u par minuta okrenuli rezultat u svoju korist, a Tadži je samo izašao iz blagovaonice.



Turci nisu omiljeni ovdje među manjinama. Kurdi, Armenci, Gruzijci, Uzbekistanci, Tadžikistanci ne vole ih i otvoreno govore protiv njih, a mislim da je razlog svima dobro poznat. Dosta politike, idemo na sport.

Večeras su ponovo na redu vatreni. Moramo pronaći neki TV, iako tekma počinje u 2,45 ujutro u prijenosu. To je vrijeme koje nam baš i ne odgovara, ali sve su to slatke brige. Dok nema većih problema na ovom putu, sve je OK. Neću valjda praviti probleme oko malo spavanja. Osim toga, ne sjećam se kad sam toliko spavao, kao sad na ovoj biciklijadi.



Od vatrenih večeras ne očekujem puno. Klasika je da igramo dobro samo kada moramo i to je u redu. Večeras lagano opuštanje, kao kada je Šef bio "trener svih trenera", Ćiro-sine. A onda u četvrtfinalu nije važno s kim igramo.

Nisam inače sklon euforiji, ali izgleda da se poludjeti može i 7.500 km od Zagreba!



Našli smo TV u Velikoj Čebuli, mjestu 25 km udaljenom od Marijinska (Мариинск). Ponovo problemi sa zemaljskim signalom. Napali smo odmah gospođu koja brine za higijenu, a ovdje se naziva "administrator". Gazda je dojurio s novom Toyotom. Objasnili smo situaciju, da nama ustvari uopće ne treba njegova gostilnica ako u njoj nema NOGOMETA. Dodatno smo mu još objasnili da Rusija ne bi niti otišla na Euro da nama Hrvatije. Gazda je vidio da gosti polako dižu sidro i nazvao nekog ruskog čarobnjaka (koji je došao u sekundi). Nakon desetak minuta čarobnjak je ušao u sobu, vidno mokar od znoja, i rekao: "1. kanal, rabota!"

OK, buraz, to je već bolje.

Prešli smo 116 kilometara.