Kakva noć! Probudio sam se radi utakmice u 2,30 sati, a već nakon par minuta vidio da prijenosa neće biti na 1. programu, kao što je najavljeno, već je na 3. programu počela druga utakmica iz naše grupe - Njemačka-Austrija. To se zove razočaranje. Javio sam nekim prijateljima žalosnu vijest, a on su me tješili, šaljući SMS poruke, ukratko opisujući zbivanja i promjenu rezultata. Pogledao sam prvo poluvrijeme na 3. programu i otišao spavati. Na svu sreću, vijesti koje su naknadno stizale bile su povoljne, pa nije bilo problema sa snom.

Probudio sam se oko sedam, ali nisam odmah ustao. Osjećao sam se umorno, možda umornije nego kad smo u Omsku (Омск) tulumarili cijelu noć. No, nema vremena za cendranje, daroga zove.



Krenuli smo oko deset. Jučer sam spomenuo da nema kiše, pa je odmah noćas malo oprala cestu. Zasad ne pada, no oblačno je i malo puše jugozapadnjak koji nam sad odgovara. Od Velike Čebule krećemo na sjeveroistok prema Marijinsku (Мариинск). To je jedan od četiri najsjevernija grada (gradovi iza 56º na sjever: Išim (Ишим), Marijinsk, Ačinsk (Ачинск), Krasnojarsk(Красноярск)) koja ćemo posjetiti na svom putovanju. U zagrebačkim bilješkama pronalazim koordinate Marijinska (56 12 41 N, 87 44 45 E ).



U Marijinsku obilazimo tržnicu, neke malobrojne dućane u potrazi za sibirskim suvenirima. Otkrivamo novi, ne samo ruski problem, već moglo bi ga se nazvati i globalnim - sve što se prodaje na tržnici i tim malim dućanima uvezeno je iz Kine. Prava tragedija. Inače, već neko vrijeme pokušavam kupiti neke ruske rukotvorine, ali to ovdje jednostavno ne postoji. Marko je doduše, više iz zezancije, kupio jedne debele vunene čarape, pravi sibirski handmade proizvod.

M53 danas nije tako brežuljkasta kao jučer, ali i dalje je destinacija čudnih turista. Četvrti dan zaredom upoznajemo nove likove sa Zapada koji su se zaputili na Daleki sibirski istok. Naši novi poznanici skrenuli su nam pažnju mašući nam iz svog velikog vozila. Bračni par iz Njemačke na putovanju je prema Bajkalskom jezeru (Байкал). U mirovini su, imaju mnogo vremena, čini se i novaca, jer njihov kamper je impresivan. To je specijalno izrađeni kamper od MAN-ovog kamiona, s pogonom na sva četiri kotača. Ne znam postoji li od opreme nešto što to vozilo nema. Proveli smo sat vremena u unutrašnjosti vozila na kavi i kolačima, uživajući kao na kakvoj luksuznoj jedrilici. Cijela unutrašnjost izrađena je od plemenitog drveta. Čak su i šalice iz kojih smo pili kavu označene kao brodske (kapetan, mornar, a Marko i ja dobili smo one na kojima piše - GOST). Kamper ima i 360 l pitke vode, 300 l nafte, napon od 220 V (ako je potrebno), navigaciju, TV, HI FI, klima-uređaj i mnogo raznih instrumenata koji olakšavaju putovanja kroz bespuća diljem svijeta. Ljudi koji imaju takav kamper ne sjede doma, već putuju svim kontinentima. Prošle godine Afrika, ove godine Azija, dogodine Južna Amerika.



Spomenuli smo nogomet, možda malo iz ljubomore kad smo vidjeli sva ta čudesa i način kako neki ljudi provode svoje vrijeme. No mora im se ipak odati priznanje. Prvo, bez obzira na sav luksuz i kvalitetu njihova vozila, mnogo se ljudi nikada ne bi odvažilo na takva putovanja u njihovim godinama. Drugo, za mene jako važno, ovi ljudi jednostavno imaju ono nešto, možda bih to mogao nazvati željom da osjete punu radost života, sad u zrelim godinama. Kad bih to pojednostavio, rekao bih, imaju stila. Iz naše hrvatske perspektive, ovo što posjeduje i radi ovaj par prilično je teško ostvariti, no ipak, mnogo je ljudi koji imaju mogućnosti, a nemaju tog duha i život prolazi pored njih.

Ako dobijem na lotu, možda jednog dana i ja krenem njihovim putem. Za početak, trebao bih početi ispunjavati listiće ili recimo štedjeti. Naprimjer kad mi supruga da nešto love za gablec, odmah spremiti u neku kasicu, a ne odmah potrošiti (čuo sam  jednom da je to odličan način kako se obogatiti).



Kakva sreća! Umjesto ručka na livadi, pronađemo caffe, odličan šašljik, a na TV-u snimka utakmice Hrvatska-Poljska. Gledali smo od petnaeste do zadnje minute, bez straha da će doći do eventualnog iznenađenja.

Ova snimka mi je bila odlična, no ima repriza koje mi nikada neće biti jasne. Recimo, zanima me u čemu je štos kada se 1. siječnja uvečer organizira po birtijama REPRIZA dočeka Nove godine? Tko su ljudi koji mogu otvarati šampanjac u ponoć i vikati SRETNA NOVA GODINA?

Prešli smo 120 kilometara.