Kiša? Naravno, za dobro jutro. Naviknuo sam se, kiša me više ne smeta, ali me smeta priča o njoj. Ovdašnji ljudi kažu: "Inače nije ovako kišno u ovo doba godine", a ja svaki put iznova poludim. Murphy i njegovi zakoni.

Šator smo smotali mokar, ništa strašno. Komaraca nije manje, a to je već strašno. Izvukli smo se jedva iz šumarka, što zbog visoke trave, što zbog neumornog roja.

Nismo napravili ni stotinu metara, a osjetim da se moj bicikl čudno ponaša. Zaustavio sam se i pogledao bolje. Puknuo je nosač zadnjih bisaga. Prije par dan vijak na prednjim, sad pak malo ozbiljnije, ali na svu sreću ne i nerješivo. Privremeno smo nosač učvrstili plastičnim vezicama, ali nam treba mala radionica ili barem bušilica i svrdlo od 5 mm. Kako to skromno zvuči - bušilica i svrdlo od 5 mm, ali to je ovdje toliko mnogo, da je gotovo nemoguće opisati.



Jutro je počelo kako je počelo: kiša, komarci, puknuti nosač, ali evo i sunca, ugledali smo kafe i šinomontaž (vulkanizer). Šinomontaž ne rabota, ali zato je gaspaža koja rabota u kafeu dobro raspoložena i upućuje nas na Pjotra, njihovog majstora. Pjotr upravo kuša (jede), ali obećaje pomoć za pola sata. Za to vrijeme smo sve rastavili i spremni ga čekamo. Uspjeli smo nakon sat vremena sve dovesti u stanje kakvo je bilo prije male havarije. Pjotr i njegov kolega bili su zadovoljni našom vještinom, osjetio sam da su na kraju bili zadovoljni i što su nakratko bili dio tima koji ide za Peking. Pjotr nije htio uzeti bilo kakvu novčanu nagradu, čak niti čaj ili pivo, ali je bio oduševljen značkom HOO-a.


Pjotr je nakratko bio dio tima za Peking

Poklončići koje su nam dali u marketingu HOO-a, kojima smo toliko puta razveselili ljude od Zagreba do Sibira, pravi su pogodak. Hrvatske kockice i ovdje su prepoznatljive, može se reći da je to pravi hrvatski brend. Oni koji su dobili poklon svojim djelima i ponašanjem uvijek su to na neki način zaslužili. Nismo samo nagrađivali one koji su nam na razne načine pomagali, već i one za koje smo smatrali da će znati cijeniti taj mali "dio Hrvatske".

Krenuli smo prema sjeveru do Ačinska (Ачинск). Taj grad je najsjevernija točka našega puta i zato na neki način važan. Na toj sjevernoj stazi ćemo još 200 km na istok, a onda samo na jug i istok. U Ačinsku imamo mnogo obaveza, treba urediti slike i dnevnike koje ćemo poslati iz Krasnojarska (Красноярск) za Zagreb.

Prešli smo 102 kilometra.