Noćas je bilo frke. Diverzantska grupa ogromnih žutih dlakavih komaraca probila se kroz mali otvor (ja sam kriv, nisam dovoljno povukao zatvarač na vratima). Napad je bio kratak, ali  smo izvukli živu glavu i žestoko odgovorili. Grupa je stradala u tri minute, no i mi smo cijeli dan osjećali posljedice sukoba.


Komarci čekaju

Vožnja prema Krasnojarsku (Красноярск) bila bi ugodna vožnjica da nam se opet nije pojavio problem na prikolici. Marko ju je vukao, a ja sam bio stotinjak metara ispred njega (rijetko vozimo udaljeni više od stotinjak metara). Odjednom sam ga izgubio iz vida. U tim situacijama ne stajemo odmah, već prvi usporava - uglavnom se radi o punjenju bidona vodom ili nečemu sličnome.

Za minutu mi je zazvonio telefon i Marko je rekao da se zaustavio zbog kvara na prikolici. Ponovo je pukla jedna od cijevi okvira. Dok sam se vraćao, Marko je već imobilizirao puknutu cijev, jer se u tom trenutku i na tom mjestu jedino moglo improvizirati.



Nakon tridesetak kilometara zaustavili smo se pored stare benzinske stanice, pretvorene u mali automehaničarski servis i vulkanizersku radionicu. Dvojica ljudi, ne baš prezaposlenih, pogledali su prikolicu i zaključili (što smo i znali) da nam ne mogu pomoći, jer nam je treba stroj za varenje, koji oni nemaju.

No, ponudili su rješenje: četiri kilometara dalje nalazi se veći servis, gdje je moguć popravak prikolice. Na komadu papira nacrtali su nam kartu, pa smo Marko i ja krenuli u potragu. Nakon pet minuta u staroj Ladi pored nas su se provezli naši majstori i mahnuli nam da ih slijedimo. Nakon vožnje po makadamskim cestama (planski napravljenima pod pravim kutom u malom mjestu, ali nikada asfaltiranima), dolazimo do velikih ulaznih vrata u krug nekad velike tvornice (danas je tu više manjih servisa).



Jedan od hangara pretvoren je u veliku autolimarsku radionu u kojoj radi desetak ljudi. Zaposlenici i radionica podsjećaju na neka druga vremena. Mislim da je ovdje vrijeme stalo pedesetih godina. Momci su goli do pasa, prljavi, ali čini mi se da vješto slažu jako karambolirana japanska vozila. Nisam siguran da se toliko razbijena vozila bilo gdje više popravljaju, ali ovdje je zamjena cijele lijeve strane karoserije ili kompletnog krova upravo smiješna akcija.

Gazda je pogledao prikolicu (naš vulkanizer sve mu je objasnio) i pozvao jednog mladića, koji se istog trena uhvatio posla. Nisam mogao samo gledati kako dečko radi sam, pa sam mu ponudio pomoć, koju je prihvatio. Gazdi je bilo interesantno vidjeti kako sam odmah uhvatio brusilicu i odrezao komad metalne šipke kojom smo učvrstili puknutu cijev. Marko je pridržavao šipku, odrezali smo još jedan dio i napravili malu pripremu cijevi za varenje. Kako nam sve to nije strano, gazda je vidio da mora pripaziti kako će dečki odraditi svoj dio posla, jer ovog puta kontrola nije samo njegova.



Kad je varilac bio gotov, još sam malo pregledao var i zaključio da je, u ovim uvjetima, to maksimalno korektno odrađen posao. Dečki su još uzeli malo crnog laka i polakirali zavarena mjesta. Prikolica je bila gotova za pola sata.

Na red je došla naplata. Kad sam pitao gazdu koliko smo dužni, samo se nasmijao i rekao da mu je bilo drago što nam je uspio pomoći. Meni je bilo teško rastati se u ovakvim okolnostima, pa sam sjeo na bicikl i odvezao se do male trgovine u blizini. Kupio sam salame, kruha, svježe rajčice, nekoliko velikih piva i sokova te u radioni napravio gablec za sve zaposlene. Bili su iznenađeni, a nama je bilo drago da smo im se odužili na bilo kakav način. A ovakav način je nekako najtopliji, možda najspecifičniji za podneblje iz kojeg dolazimo.

Nakon gableca i zajedničkog fotografiranja rastali smo s od ljudi koji su nam puno pomogli i nastavili do naših vulkanizera, koji su nas dopratili do velikog servisa, ali su se i odmah vratili na svoj posao. Njima smo ponijeli par piva. Bilo im je drago.

Nastavili smo prema Krasnojarsku, u koji smo došli kasno poslijepodne. Na ulasku se nije dalo naslutiti da ulazimo u najtopliji grad na našem putu. Kad kažem najtopliji, ne mislim da je bilo jako vruće (iako je bio lijep, sunčan dan), već mislim na atmosferu i izgled grada, koji  su nekako drugačiji nego u ostalim gradovima u kojima smo bili. I ovdje je glavna ulica Lenjinova, oko nje se sve vrti.



Vozikali smo se centrom u potrazi za internet cafeom, pa nastavili vožnju lijevom stranom rijeke Jenisej (Енисей). Mostovi preko Jeniseja priča su za sebe. Veliki, jer moraju takvi biti. Jenisej je velika rijeka, prepuna velikih tegljača, brodića i glisera. Mnogo toga vezano je za Jenisej. Tu se nalazi i puno restorana s mnogo ljudi, što inače nije običaj u Rusiji. I kupališta na Jeniseju bila su puna.

Jedno nas je vrijeme Krasnojarskom vodio biciklist po imenu Ruslan. Ponudio nam je smještaj, no njegov nam izgled nije ulijevao povjerenje, pa smo odustali i potražili gostilnicu. Krasnojarsk je grad veličine Zagreba, a kao i u ostalim gradovima, ovdje je smještaj skuplji (ne znači i bolji). No večeras je i utakmica vatrenih protiv Turaka, to se mora vidjeti.


Nije Cinestar, ali je ljepše

Prešli smo 112 kilometara.