Jadno jutro u Krasnojarsku. Više je razloga, jedan je sportski.


Jutro nakon poraza

Za uspjeh u sportu, kažu, 70 posto je zaslužan rad i odricanje. Mislim da je to točno. Točno je i da, nakon teškog rada i odricanja, još teže padaju porazi. Ipak, najveći sportaši prihvaćaju poraze, oni su im dodatni motiv u budućnosti. Tada su najopasniji.

Za ostalih 30 posto kažu da je talent. S tim se ne slažem, ne zato što talent nije važan, već zato što ne ostavlja prostora za sreću. I njoj pripada dio tog kolača. Je li to jedan ili deset posto, ne znam, ali velikih rezultata nema bez sreće. To će priznati svaki sportaš, jer uvijek netko ima tih jedan posto, a netko nema. Vatrenima je noćas nedostajalo tih jedan posto, a protivniku nije. No, meni to nije važno.

Važno mi je da su ponovo došli na Euro (što je ogroman uspjeh), da su odigrali četiri utakmice, ostvarili tri velike pobjede, a u jednoj im je nedostajalo jedan posto sreće. Bili su vatreni. Borili su se kako treba kad se igra u kockastom dresu i bili su dio velikog spektakla. Danas ću ponovo voziti u kockicama, jer i u porazu treba ostati dostojanstven.


Priroda je ponegdje pitoma kao da se radi o parku

Kakvo jutro! Vruće je od 8 sati. Sunce je već visoko, prvi je dan ljeta i svanulo je oko 3 sata (upravo je tad počela utakmica). Krenuli smo prema izlazu iz grada, prema našoj M53. Nakon što smo izašli, počela je padati kiša, iako je sjalo sunce. Sklonili smo se, a nakon pola sata nastavili cestom koja se sve više počela uspinjati. Usponi su dugački do dva kilometra, a onda se ne spuštamo, nego slijedi malo ravnice, pa ponovo uspon. To mi čak više odgovara, jer predah duže traje. Danas ja vučem prikolicu, koja se zasad ponaša kao i prije havarije.

Na jednom usponu prolazi nas čudno vozilo, iz kojeg dopiru glasovi podrške, a jezik nije ruski. Auto je švicarske registracije. Zaustavlja se, iz njega izlazi troje ljudi. Olakšavamo situaciju jer počinjemo razgovor na engleskom. Bračni par je iz Švicarske, putuju u Toyoti, terencu uređenom za duga putovanja po teškom terenu, na velikom putu koji traje već dva mjeseca, a trajati će još deset. Prije par dana su na cesti susreli Nijemca Rolanda, koji putuje biciklom iz Njemačke, no već mu je dosta bicikla, pa se nekako uspio ubaciti u njihov auto, a želio bi s njima do Bajkalskog jezera (Байкал).


Putnici Roland i Fred

Razgovor nasred ceste nije pametan potez, pa slijedi poziv na zajedničku kavu. Dogovor je da oni krenu, pa kad nađu prikladno mjesto, tamo nas pričekaju. Prikladno mjesto našli su već nakon uspona i odluka je pala da tu svi zajedno prenoćimo. Gospođa je napravila večeru za sve, bilo je i malo votke, sva sreća i pive.


Malo prije 23 sata

Razgovor o svemu i svačemu produžio se do zalaska sunca, par minuta prije ponoći. Komarci su bili presretni - toliko ljudi na hrpi na svega 100 m². (U Sibiru živi 2,7 ljudi po km², uključujući sve milijunske gradove.)


Malo iza 23 sata

Prešli smo 83 kilometra.