Dobro smo se odmorili u maloj gostilnici na kraju grada. Bilo je već prilično kasno kad smo je sinoć pronašli i nije bila skupa. Odlučili smo se za gostilnicu možda najviše radi tuša, nakon one silne prašine. Doručkovali smo u sobi prije nego smo krenuli. Naša kava ne da se usporediti s onom koju spravljaju u cafeu.



Odmah po izlasku iz mjesta asfalt (kakav-takav) zamijenio je makadam. Ustvari to se možda i ne može nazvati makadamom, jer to nije nasuti šljunak ili možda obična zemljana cesta. To su ostaci nekadašnje ceste, koju su uništili teški kamioni nakon jakih zima, snijega i leda. Ta nekadašnja cesta puna je velikih rupa i izbrazdana kotačima kamiona. Zaista se nije lako voziti njome. Kako je noćas padala kiša (nakon jučerašnjih 35ºC) barem nema prašine. Blato nije duboko i ovo je svakako bolje nego da se diže prašina.



Upravo na jednom blatnjavom dijelu susrećemo prvog biciklista, ide iz suprotnog pravca. Mladić imenom Maksim, Rus, putuje iz Vladivostoka (Владивосток), gdje i živi, na zapadni dio Rusije, sve do Sankt Peterburga (Санкт-Петербург), a kasnije još na sjever do grada iza polarnog kruga, Murmanska (Мурманск).

Družimo se s njim nasred blatnjave ceste, razmjenjujemo e-mail adrese, slikamo se, razgovaramo o cestama koje nas očekuju. Nudimo Maksimu pomoć u bilo kojem obliku, a on prihvaća samo nekoliko žbica (jedna mu je puknula danas), te tablete Katadyn za pročišćavanje i konzervaciju vode koje i mi koristimo (ali smo ih od naših prijatelja, predstavnika Katadyna za Hrvatsku, dobili više nego što nam treba). Dobro će mu doći.



Dali smo mu i značkicu HOO-a. Bio je sretan. Njegova oprema je skromna, pa se uvijek u tim trenutcima loše osjećam (kao kad sam vidio one Mađare, pravi sportaši, a jedva preživljavaju) i želio bih im pomoći, no ne bih želio ponuditi im nešto i možda ih tako uvrijediti.

Nakon pola sata rastali smo se od Maksima i krenuli konačno malo prema jugu. Cesta je sve lošija. Ponovo je vruće, blato se pretvorilo u prašinu, kamioni je dižu, danas smo zaista gutači prašine, kako nas zove moj kolega Jelenko u svojim SMS-porukama. Zadnjih trideset kilometara cesta je bila ponovo asfaltna, pa smo ispunili plan za danas.



Dolazimo do mosta preko rijeke Birjuse (Бирюса), par kilometara prije grada Birjusinska (Бирюсинск). Lijepa rijeka, čista, mnogo ljudi na obali. Jedan kupač nam maše - pa to je naš poznanik, Nijemac Roland! Znao sam da ćemo ga susretati, on neće za nama zaostajati. Zadnjih dana je bio i brži, pa se obistinjuje moja teorija da su solo vozači najbrži.

Birjusa je čista, široka je sto metara, ali nije duboka. Odmah smo se okupali, ustvari oprali. Trebalo nam je nakon prašnjave ceste.



Prešli smo 103 kilometra.