Pljusak se nakon sat vremena pretvorio u "običnu" kišu, koja je prestala padati tek u tri sata ujutro. Dosad je bilo mnogo kiše, no rijetke su one koje su padale satima.


Jutro na jezeru

Doručkujemo s Rolandom i krećemo na jugoistok. Nakon samo desetak kilometara ponovo makadam. Noćašnja kiša je malo pomogla, pa nema prašine, ali je cesta zato nešto mekša. Koliko god se činilo teško, ipak se tješimo da je moglo biti i gore. Moglo je biti toplije, mogao je puhnuti neki vjetar...



Vozimo kroz šumu, susrećemo malo ljudi. Nadamo se što brže normalnoj asfaltiranoj cesti i bijegu od prašine, jer se cesta počinje sušiti, a kamiona i automobila je sve više. Nakon četrdesetak kilometara dolazimo do asfaltirane ceste. Odmah je malo lakše, makar smo prljavi. Cesta na kojoj nema asfalta umara dodatno, posebno kad se vuče prikolica, a i brzina kojom se tad vozi daleko je ispod prosječne brzine. Spoznaja da se za sat vremena pređe desetak kilometara obeshrabrujuća je.


Armatura u betonskoj cesti

Ipak, ima jedna svijetla točka na današnjoj etapi, a zove se Nižnjeudinsk (Нижнеудинск), točnije - selo Voznjesenskij (Вознесенский). Tamo živi čovjek kojega moramo posjetiti.

Posjećujemo živu legendu (nema čovjeka u Nižnjeudinskom rajonu koji ne zna za njega, pa ga jednostavno nalazimo - dvije ozbiljne gospođe vozile su se u svom automobilu ispred nas četiri kilometra te nam tako pokazale put do njegove kuće).

Njegovo ime je Aleksej Stepanovič Uskov, a titula mu je zaslužni putešestvenik Rusije, a k tomu još i stariji instruktor provodnik. Ljudi s takvom titulom u SSSR-u je bilo trideset i osam. Posebno devetogodišnje školovanje za turističko-sportskog djelatnika nije bilo lako dobiti. Osim školovanja, trebalo je znati nešto posebno. Aleksej Stepanovič Uskov poznat je po tome da se na posebno izrađenim splavima i katamaranima spustio niz sve sovjetske rijeke na kojima postoje brzaci i bukovi, što treba svladati vještinom i snagom.

Na prvi pogled sve je to igra, ali kad je Aleksej Stepanovič počeo pokazivati knjige od tisuću stranica, koje opisuju samo jednu rijeku, čovjek se nađe u čudu. Tu su podaci o svim strujama vode (na bazi fizikalnih ispitivanja), temperaturi vode do tektonskih pomaka stijena u kanjonu. Impresivno i čudno. Koliko je to sve bilo ozbiljno pokazuju fotografije, gdje specijalni avioni prebacuju ekspedicije (kojima je vođa Uskov), a dalje se u planinu nose ogromni ruksaci puni opreme, kako bi se napravio spust niz rijeku.

Danas legenda živi u kući koju je sam napravio (s suprugom i sinom Romanom), a uz nju su i prostorije sportsko-turističkog kluba Kanjon (koji je osnovao 1987.), slika pejzaže Bajkala (Байкал) i rijeka pritoka, piše pjesme i aforizme, svira pomalo gitaru i lokalni je kompjutorski genij (što će reći, tko god ima problema s računalom - u pomoć stiže Aleksej Stepanovič).



Pravi je "sibirski čovjek", pedesetsedmogodišnjak, visok, vitak, asketske građe, guste brade i brkova, pomalo raščupane kose, skromno odjeven. Rođen je u selu, gdje i živi, a s ponosom nam pokazuje filmove koje je sam snimao i montirao, gdje izranja iz rupe u zaleđenom jezeru s kalašnjikovim i tada puca u pet meta, redom ih pogađajući, ili kad se spušta na drvenoj desetmetarskoj splavi niz divlju rijeku sam, držeći dva kormila, no ne ispuštajući cigaretu iz usta, dok ga voda zapljuskuje.

U klubu Kanjon sve izgleda nestvarno, a kako i ne bi, kad u sred Sibira, u sobi drvene kuće u kojoj sjedimo i slušamo rusku poeziju u pratnji gitare, sa stropova vise gipsani stalaktiti, kao u kakvoj  gorskoj spilji. U prostoriji do naše parkiran je obnovljeni motorkotač s prikolicom marke Ural, jedino prijevozno sredstvo koje koristi naš junak. Da je obišao sva brda i planine SSSR-a ne treba spominjati, da je dobio poziv s Aljaske da dođe "ukrotiti" svojom splavi rijeku Yukon, voli istaknuti. Poseban čovjek i posebna večer, ovdje u istočnom Sibiru.

Prešli smo 100 kilometara.