Do kasno u noć, bolje reći - do jutra, družili smo se s našim domaćinom. Kakav čovjek, kakve priče! Mnogi teško prihvaćaju ljude poput njega, jer se mora priznati da zaista djeluje pomalo nestvarno. No, u tome i jest ljepota života - različitost. Kako bi bilo dosadno da smo svi isti.

Doručkovali smo zajedno i bilo nam je drago da smo ga mogli počastiti. Aleksej Stepanovič Uskov nije čovjek koji stremi nekom materijalnom bogatstvu, on je prije svega duhovan čovjek, no ovdje u Sibiru ljudi žive teško i mnogi bi htjeli malo više od života. To neće ide lako, jer je istočni Sibir daleko od svijeta koji mi poznamo. Jako daleko.



Rastali smo se od novog poznanika, kojem smo svojim boravkom unijeli svježinu u ustaljen način života.

Jugoistok je naš današnji pravac. Znali smo da nas u narednih stotinjak kilometara, prema gradu Tulunu (Тулун), ponovo očekuje jako loša cesta. No, uvijek se gaji neki optimizam da možda nije sve tako loše kako ljudi govore. Ovog puta optimizam je bio samo psihološka podrška, jer su naši sugovornici bili u pravu. Po ovakvoj cesti zaista još nismo vozili. Tvrdi makadam, načinjen od krupnog kamena, po kojem i automobili ponekad teško voze. Bicikl poskakuje, vrlo čest brzina je takva, da se jedva krećemo. Ostalih vozila nema mnogo, ali oni koji prođu dignu takvu prašinu da se vozimo kao kroz gustu maglu.



Mom razočaranju nema kraja. Nikako ne mogu shvatiti da jedna takva država kao što je Rusija (svjetska velesila?) nije u stanju, ili bolje reći - ne želi, spojiti svoj istok i zapad makar normalnom asfaltiranom cestom. Ova cesta nema alternativnu opciju. Svi putnici sa zapada prema istoku i obratno moraju njome proći. Civilizacijski ovo nije prihvatljivo.



Nakon višesatnog drmusanja, stižemo iza 20 sati u Tulun. Prljavi i umorni, tražimo smještaju gostilnici, kako bi se na neki način vratili u život. Pronašli smo idealan smještaj u centru grada. Tuš, svježi kruh. Kako je ponekad malo potrebno, da čovjek bude zadovoljan.

Prešli smo 123 kilometra.