Dan 91. - Irkutsk, Sibir, Rusija

3. srpanj 2008 11:28

Rano ujutro budi me kiša. Ponovo ona koja ne misli stati. Pokušao sam uključiti neku rasvjetu u sobi, no struje nema. Odmah sam se prisjetio zatvorskih filmova, ni tamo u ćelijama noću nema rasvjete.



No ni jutro nije donijelo promjenu, struje nema! Prošetao sam do "administratorice" koja nam je uzela lovu i pitao zašto nema struje, no žena je slegnula ramenima i rekla da majstor stiže za pet minuta. Nije lagala. Čovjek u plavoj kuti s velikom baterijskom lampom, nakon što nam je usmjerio u oči barem dva puta, prošao je snopom svjetlosti po sobi te se uvjerio da nema marsovaca, slegnuo ramenima (isto kao i administratorica) i progovorio: "Ovdje je sve – harašo!"

Nakon što je zatvorio vrata, pogledao sam Marka - prvo smijeh, pa konstatacija: ovakav stručnjak nam treba u Zagrebu, mislim da bismo ga mi u HEP-u odmah zaposlili. Prvo, za njega ne treba nikakav alat, on kvar na instalacijama provjerava lampom s nekoliko metara; drugo, nema nikakav bliski kontakt sa strujom, pa mu ne treba niti bilo kakva HTZ oprema. Nema što, efikasan i jeftin kadar.


Ovom računalu ne treba struja

Kiša ne prestaje. Ostajemo u Irkutsku (Иркутск). Roland je najzadovoljniji našom odlukom. Nebo je tamno i zasad nema šanse da će kiša prestati. Doručkujemo zajedno, onda malo zanimacije s opremom. Oko podneva kiša je gotovo prestala. Roland ulazi u sobu i zove nas na ulicu, gdje je navodno interesantan čovjek. Kad smo izašli vidjeli smo 65-godišnjeg Francuza s neobičnm kolicima. Ukratko: doputovao je avionom iz Pariza u Omsk (Омск), onda vlakom u Irkutsk, a sad će od Irkutska prema Bajkalu (Байкал) pješice, vukući za sobom malu prikolicu u kojoj ima sve što mu treba. Prikolica djelomično visi na posebnim gurtnama obješena o njegova ramena, ali je on još i pridržava rukama. Pokazuje nam plan za obilazak dijela Bajkalskog jezera. Razgovaramo kratko, a onda svatko na svoju stranu.



Odlučujemo se za izlazak u centar grada. Ponovo smo svratili do internet cafea, kupili još jednu jeftinu vanjsku gumu za naše bicikle, sigurnosti radi. Poslijepodne smo proveli u gradu, a po povratku u sobu nismo bili iznenađeni što i dalje nema struje. Računalo i telefoni pričekati će neko drugo mjesto za punjenje.

Odmor.

komentari

ywy

11. srpanj 2008 13:11

Ne mogu se nacuditi ovom vasem pothvatu i upornosti. Stvarno, svaka cast! Ja napravim 20km na dan pa se divim sama sebi... Nego, zanima me kako ce decki natrag? I, zasto ne nose kacige? Zato da ih se lako raspozna medju onim silnim nizozemcima? :)

Biciklistički klub Pedalinac, Zagreb, Republika Hrvatska.